Centralna partizanska bolnica

About this listing

Centralna partizanska bolnica izgrađena je u proljeće  1942. godine, u predjelu Petrove gore zvanom Pišin gaj. Danas se do nje lako dolazi županijskom cestom iz pravca Vojnića. Bolnice na području Petrove gore, prve partizanske bolnice u Jugoslaviji i u Europi, radile su kontinuirano od 4.10.1941. godine do 15.5.1945. godine kada su preseljene u oslobođeni Karlovac.

Već sredinom 1941. na cijelom području Karlovca raste broj partizanskih odreda, jednako kao i broj akcija neprijateljskih okupatorskih snaga. Pred partizansko rukovodstvo Korduna i Banovine postavlja se pitanje zbrinjavanja ranjenika. No, među ustanicima gotovo da nije bilo stručnog medicinskog kadra. Zahvaljujući požrtvovnoj Nadi Dimić, 18. kolovoza tamo sa zadaćom da organiziraju prvu partizansku bolnicu u Hrvatskoj, iz Zagreba, preko Karlovca, dolaze dr. Savo Zlatić – Mićo i Jakov Kranjčević – Brada, koji je imao stečeno znanje i iskustva iz sanitetske službe za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj Brada pristupa izgradnji prvih bolničkih objekata i zemunica. Njih dvojica skupa s drugim entuzijastima odabiru mjesto i grade prve bolničke objekte i zemunice na području Vrletne strane.

Bolnički kompleks Vrletne strane (ponekad se spominje kao Vrletne stijene) sastojao se od nekoliko objekata izgrađenih od pletera i nabijene zemlje. U jedva dovršene objekte dolazili su prvi ranjeni borci. Razmjerno dobro opskrbljena potrebnim instrumentima i lijekovima, kao i ostalim sanitetskim materijalom, ova je prva bolnica pružila pomoć ranjenicima. Sav potrebni material dolazio je u bolnicu iz pozadine preko veza, a u pogledu terapija za pojedine teže slučajeve upiti su upućivani liječnicima u Karlovac i Zagreb.

Nakon oslobođenja Vojnića 12.1.1941. prenesena je u bolnicu Vretne stijene montažna Baraka od salonita, koja je u Vojniću služila još prije rata kao ambulanta. Iz ove je građe izgrađen jedan odjel sa 20 bolesničkih kreveta i operacijska sala.

U ožujku/martu 1942. godine neprijateljski avioni bombardirali su ovu dobro kamufliranu bolnicu. Veliki dio bolničkih zgrada to je prilikom oštećen – bolesnici su u vrijeme napada sklonjeni u zemunicama. Za vrijeme neprijateljske ofanzive na Petrovu goru, koja je ubrzo uslijedila, ova je bolnica spaljena, a od preostalog materijala započeta je izgradnja bolnice Španovo brdo.

Krajem svibnja/maja ranjenike sele u novu bolnicu u predjelu Pišin gaj, koja kasnije dobija naziv – Centralna partizanska bolnica. Ova bolnica se razvija postepeno i svoj konačni oblik dobija 1944. kada se u njenom sustavu nalazi čak 30 pripadajućih objekata. Bolnica je već 1942. godine imala i agregat za struju. U njenom sastavu radi i zubarska ambulanta. U blizini bolnice se nalazi čak 12 zemunica, devet za skrivanje i zbrinjavanje ranjenika, a tri za bolničko osoblje i inventar. Centralna bolnica je neotkrivena radila do kraja rata.

Iz Centralne partizanske bolnice upravljalo se radom ostalih partizanskih bolnica i bolničkih odjela koji su djelovali na području Korduna i Banovine. Uz Centralnu, u ovome kraju funkcionira i bolnica Španovo brdo, bolnica za zarazne bolesti u Kupinjaku, bolnice u Perni i Sivcu, civilna bolnica u Radonji, oporavilište u Peckoj, narodna apoteka u Crnoj Lokvi i centralna apoteka u Kaluđerovcu. Također, u bližoj okolini Petrove gore radila je bolnica za teške ranjenike u Tukleču, bolnica za lakše ranjenike u Topuskom te bolnice u Kestenovoj gori, Cvijanović Brdu, Dunjaku, Zbjegu, Skradu, Slunju i, naposljetku – tkaonica zavoja u Zagorju, kod Krnjaka. Sve bolnice činile su administrativnu cjelinu. Pojedina odjeljenja su bila dislocirana, ali postavljena tako da je bilo moguće brzo doći do svakog od njih sa bilo koje točke slobodne teritorije Korduna, Banovine i Cazinske krajine. U svibnju 1943. u bolnicama Korduna se moglo smjestiti 400-500 ranjenika i bolesnika o kojima su brinula 43 zdravstvena radnika i dvojica liječnika. Posebno je bila dirljiva posvećenost i požrtvovnost medicinskog osoblja poput liječnice, židovskog porijekla, Marije Slesinger koja je naposljetku dala i vlastiti život kako bi zaštitila ranjenike u zemunici. Važan moment u funkcioniranju bolnice dogodio se sredinom 1944. kada je formirano posebno kirurško odjeljenje čime je značajno smanjena smrtnost ranjenika.

Bolnica je rekonstruirana 1961. godine od drvenih kuća koje su nakon rata vraćene vlasnicima. 1971. godine Centralna partizanska bolnica u Petrovoj gori odlikovana je Ordenom narodnog heroja Jugoslavije za izvanredne ratne zasluge. U razdoblju od 1991. do 1995. godine Centralna partizanska bolnica je zapuštena i sve do današnjih dana devastirana je i opustošena.