Stari grad Slunj

Stari grad Slovin

Srednjovjekovni  grad  Slunj  prvi puta se spominje u pisanim dokumentima 1390. godine. Građen je za prvobitno stambenu namjenu feudalnih gospodara knezova Krčkih Frankopana, kao poligonalna, sedmerokutna građevina, unutar koje je postojala palača i vjerojatno pomoćne prostorije.  Strateški povoljna pozicija na strmoj, stjenovitoj stijeni koju sa tri strane opasuje rijeka Slunjčica, iskorištena je kao bitan dio obrambenog sustava u 16. stoljeću, kada se zbog opasnosti od Turaka, grad dodatno utvrđuje s istočne strane vanjskim prstenom obrambenih zidova s polukulama i zaštitnom grabom.

Početkom 15. stoljeća prvi puta se spominje slunjsko naselje na suprotnoj obali Slunjčice, otprilike  na današnjem prostoru Trga Zrinskih i Frankopana. Njegovu najstariju jezgru čini duhovno središte – franjevački samostan s crkvom, vjerojatno  na mjestu današnje župne crkve, te niz civilnih građevina okupljenih oko trga i opasanih  zidom s južne i zapadne, nezaštićene strane. Obrambeno ziđe srednjovjekovnog naselja nije sačuvano.

Iako razdijeljeni dubokim kanjonom te prometno povezani tek mostom preko rijeke Slunjčice, feudalni grad Slunj i slunjsko naselje činili su jedinstven povijesni, strateški i funkcionalni  životni prostor sve do kraja 16. stoljeća, kada je naselje napadom Turaka potpuno razrušeno.

Prostor Grada Slunja bio je naseljen još u prapovijesti o čemu svjedoče nalazi prapovijesnih gradina od kojih su najpoznatiji Suvi Slunj i Grkov Vrh koji se nalaze u neposrednoj blizini samom gradskog naselja. O vladavini Rimskog carstva na prostorima Slunja svjedoče ostaci rimskog naselja na Kneževu Brdu u naselju Točak, te fragmentarni nalaz rimskog epigrafskog spomenika ispod brda Kurjevac u naselju Gornje Primišlje. Značajniji razvoj na prostoru Grada započinje 1323. godine kada je kralj Karlo Robert darovao kao nasljedni posjed čitavu Drežničku županiju obitelji Frankopana. Frankopani su za potrebe vladanja tom novodobivenom zemljom izgradili dva središta – gradove Tržac na Korani i Slunj na Slunjčici. Slunj se prvi puta u pisanim izvorima spominje 1390. godine kao već utvrđeni grad, a 1409. godine spominje se i naselje, odnosno trgovište Slunj izgrađeno na suprotnoj strani kanjona Slunjčice.

Početkom 15. stoljeća, prije značajnijih upada Turaka u ove krajeve, već je bila definirana osnovna slika naseljenosti prostora s koncentracijom najvažnijih naselja uz tok rijeke Korane, te manjim dijelom uz Glinu i Mrežnicu. Do tada su osnovana naselja Blagaj, Kuzma (Hrapavci), Primišlje, Stojmerić, Glina, Nikšić (Mikšić), Cvitović (Ladihović), Kremen i Slunj. Krajem 15. stoljeća osjeća se početak drastičnih promjena koje će se tijekom 16. stoljeća odigrati na ovom prostoru, a koje su uvjetovane padom Bosanskog kraljevstva, te pobjedama Turaka u Krbavskoj i Mohačkoj bici koje su im omogućile nesmetane prodore na ova područja što je rezultiralo okupacijom i pustošenjem Slunja i franjevačkog samostana 1582 godine, te progonom i iseljavanjem stanovništva.

Nakon izbora Ferdinanda Habsburškog za kralja započinje sustavna organizacija vojne granice te Slunj 1579. godine postaje sjedište kapetanije i od tog vremena dominantna točka i središnje naselje u širem prostoru što ostaje sve do danas. Preostalo malobrojno stanovništvo gubi svoje slobode i postaju vojni obveznici s osnovnim zadatkom obrane granice. Obustavljena je svaka gospodarska djelatnost, zabranjena je gradnja čvrstih stambenih objekata a opskrba vojske osigurava se iz središnjih vojnih centara.
U ovom razdoblju na ove turskim prodorima opustošene krajeve vojne vlasti i feudalni gospodari naseljavaju prebjege iz okupiranih predjela Balkana. Doseljeni stanovnici uglavnom su bili pravoslavne vjere što je značajno izmijenilo vjerski i nacionalni sastav stanovništva.

Značajniji razvoj ovog prostora, poglavito nakon reorganizacije Vojne krajine posebno naglašava središnju ulogu administrativnog sjedišta vojnih vlasti. Slunj je podignut na rang pukovnije. U samom Slunju u nekoliko se navrata popravlja utvrda, obnavlja se naselje na dugoj strani rijeke stvarajući jezgru urbanog naselja formiranu u srednjem vijeku. U ovo vrijeme formiraju se jezgre gotovo svih današnjih naselja, značajno se povećava stanovništvo što dovodi i do intenzivnije izgradnje na cijelom prostoru. Ruralno stanovništvo živi organizirano u specifične obiteljske zajednice – seoske zadruge koje su bile dužne u svakom trenutku dati određen broj vojnika koje su sami opremali za ratne prilike. U ovo vrijeme započinje i značajniji razvoj gospodarstva s mlinarenjem kao najznačajnijom djelatnošću. To je vrijeme kada su u Rastokama (mjestu na sutoku Slunjčice i Korane) izgrađeni prvi mlinovi. Rastoke s vremenom postaju vlažan mlinarski centar za čitavu regiju.

Početak 19. stoljeća obilježen je kratkotrajnom, ali značajnom francuskom vladavinom. Za vrijeme Francuske vladavine dat je značajan poticaj razvitku gospodarskih aktivnosti, a pored toga značajno je podignut nivo infrastrukture koja je prije svega građena za potrebe vojske – ceste, mostovi, magazini i slični vojni objekti. Iz tog vremena datira most na rijeci Korani, vojni magazin, nova cesta do Lađevca i dalje preko Furjana do turske granice. Tijekom francuske vladavine vratilo se i starosjedilačko stanovništvo u okolicu Slunja nakon što su krajišnici pod vodstvom maršala Marmonta 1810. godine potisnuli Turke na istok i učvrstili novu graničnu liniju novim graničnim čardacima i stalnim stražama. Na hrvatsku je strnu tom prilikom prešlo i oko 800 pravoslavaca koji su se trajno naselili u okolici Slunja.

Nakon povlačenja Francuza ponovno je uspostavljena apsolutistička austrijska vladavina koja je stanovnike s ovih prostora i nadalje koristila za potrebe službe u carskoj vojsci koja je za interese Austrijskog kolonijalizma ratovala diljem Europe. Za potrebe očuvanja vlasti i kontrole prostora održavana je i obnavljana infrastruktura u prvom redu ceste, građene su civilne ustanove i škole pod austrijskom upravom.

Najvažniji novi cestovni pravac je krajiška cesta sagrađena 1825. godine koja je iz pravca Karlovca dolazila kroz kanjon Korane, prolazila kroz Rastoke i Slunj, preko brežuljka Svetice, dalje prema jugu. Ta je cesta imala magistralni značaj koji je zadržala sve do danas i presudno je utjecala na daljnji razvoj Grada Slunja.
Slunjski stari grad izgubio je značenje kao vojna utvrda i od početka 19. stoljeća je napušten i neprestano propada. U to su se vrijeme već formirala sve mjesta i sela sa zaseocima koja i danas egzistiraju na području grada Slunja.

Nakon ukidanja Vojne krajine 1873. godine i uvođenja potpuno civilne vlasti Slunj konačno dobiva status Grada i postaje sjedište kotarske oblasti nakon čega započinje njegova značajnija urbanizacija ali i istodobna stagnacija broja stanovnika.

Konačnu preobrazbu Grad Slunja doživljava u 20. stoljeću kada se u potpunosti transformira u tranzitno naselje cestovnog tipa. Glavna gradska ulica postala je dio magistralne ceste koja spaja sjever i jug zemlje što je posebno naglašeno izgradnjom novog mosta preko rijeke Korane i nove trase ceste izgrađene 1955. godine.
Tranzitni karakter Grad je zadržao sve do današnjih dana.

Zbog dugotrajne stagnacije i nedovoljne urbanizacije ovih prostora nakon prvog svjetskog rata počinje značajno opadanje broja stanovnika koje se može pratiti sve do današnjih dana.

Tijekom 80-tih godina 20. stoljeća Slunj se počinje gospodarski razvijati poglavito kroz razvoj obrtništva i malog poduzetništva. Na žalost, razvoj ovih djelatnosti naprasno je prekinuo Domovinski rat.