Stari grad Ozalj

About this listing

Pravu važnost u hrvatskoj povijesnoj baštini lokalitet na litici iznad Kupe dobiva još 1244., kad se prvi put spominje u ispravi Bele IV.

Stari grad Ozalj lokalitet je iznimne prošlosti, koja seže još u doba neolitika (mlađeg kamenog doba), točnije lenđelske kulture. Primjerice, pronađeni su ostaci nastambe koja datira oko III. tisućljeća prije Krista. U okolici je pronađeno mnoštvo prapovijesnih predmeta koji svjedoče o razvijenom životu na tom prostoru još u prijelazno vrijeme između neolitika i eneolitika (bakrenog doba). Ti se vrijedni nalazi čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu te Zavičajnom muzeju Ozalj. Numizmatička istraživanja otkrila su novčiće Rimskog Carstva iz vremena kad su carevi bili Valerijan (oko 200. – 260.) i Klaudije II. (214. – 270.). Osim toga, pronađeni su ostaci metalne opreme rimskih vojnika te fragmenti rimske keramike. Neki povjesničari smatraju da je izgradnja kamene utvrde počela u VI. stoljeću.

Promjene vlasnika

Unatoč prethodnim otkrićima, najstariji pronađeni dokumentirani spomen Ozlja datira iz 1244., kad mu je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. (1206. – 1270.) dodijelio status slobodnog kraljevskog grada. Većina povjesničara smatra da su Stari grad podigli knezovi Babonići, od kojih je do danas ostala kula nazvana po njima. Nakon što je promijenio nekoliko vlasnika, na samom izdisaju XIV. stoljeća kupili su ga Frankopani. Čini se da ga se ta znamenita plemićka obitelj domogla za četrdesetak tisuća forinti od kralja Žigmunda Luksemburškog (1368. –1437.). Frankopani su u iduća dva stoljeća prenosili vlasništvo nad gradom unutar ozaljske grane obitelji, koja je izumrla 1577. sa Stjepanom IV. Tijekom vladavine grad su intenzivno dograđivali i utvrđivali, a na način gradnje znatno je utjecao sjevernotalijanski i njemački tip građevina tog vremena.

Nakon smrti posljednjeg člana ozaljskog ogranka obitelji Frankopan, vlast nad gradom preuzeli su Zrinski. Slijed takvih događaja bio je ugovor iz 1544. godine između Stjepana Frankopana i njegova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog (1508. –1567.) o uzajamnom nasljeđivanju posjeda i utvrda u slučaju izumiranja muškog dijela obitelji. Tim je ugovorom definirano i udruživanje posjeda. Zrinski je već 1556. na strmoj litici iznad Kupe dao podignuti Palas Zrinskih. Posebnost mu daju gotičke freske na zidovima i raskošna dvorana na drugom katu u kojoj je organizirano trodnevno vjenčanje Petra IV. Zrinskog (1621. – 1671.) i Katarine Frankopan (1625. – 1673.). Zbog osmanlijske opasnosti zidine grada upotpunjavalo je pet kula, a jedini ulaz bio je na zapadnom dijelu, gdje se nalazio pokretni drveni most.

Kultura, pa politika

U drugoj polovini XVI. st. česta su bila previranja oko vlasništva nad Ozljem, a nezadovoljstvo su posebno pokazivali članovi grane Frankopana poznate kao Tržački, koji su smatrali da treba ostati pod njima. Dugotrajne nesuglasice konačno su izglađene 1580., kad je došlo do njihove nagodbe sa Zrinskima i preraspodjele posjeda. Obitelj Zrinski otad je priznata kao nepobitan vlasnik grada Ozlja. U XVII. stoljeću, za vrijeme uprave Zrinskih, Stari grad Ozalj postaje središte hrvatskih velikaških književnih i kulturnih krugova.

Nakon smrti posljednjeg člana ozaljskog ogranka obitelji Frankopan, vlast nad gradom preuzeli su Zrinski. Slijed takvih događaja bio je ugovor iz 1544. godine između Stjepana Frankopana i njegova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog (1508. –1567.) o uzajamnom nasljeđivanju posjeda i utvrda u slučaju izumiranja muškog dijela obitelji. Tim je ugovorom definirano i udruživanje posjeda. Zrinski je već 1556. na strmoj litici iznad Kupe dao podignuti Palas Zrinskih. Posebnost mu daju gotičke freske na zidovima i raskošna dvorana na drugom katu u kojoj je organizirano trodnevno vjenčanje Petra IV. Zrinskog (1621. – 1671.) i Katarine Frankopan (1625. – 1673.). Zbog osmanlijske opasnosti zidine grada upotpunjavalo je pet kula, a jedini ulaz bio je na zapadnom dijelu, gdje se nalazio pokretni drveni most.

Kultura, pa politika

U drugoj polovini XVI. st. česta su bila previranja oko vlasništva nad Ozljem, a nezadovoljstvo su posebno pokazivali članovi grane Frankopana poznate kao Tržački, koji su smatrali da treba ostati pod njima. Dugotrajne nesuglasice konačno su izglađene 1580., kad je došlo do njihove nagodbe sa Zrinskima i preraspodjele posjeda. Obitelj Zrinski otad je priznata kao nepobitan vlasnik grada Ozlja. U XVII. stoljeću, za vrijeme uprave Zrinskih, Stari grad Ozalj postaje središte hrvatskih velikaških književnih i kulturnih krugova.

Predvodnici ozaljskog književnog kruga bili su Petar i Katarina Zrinski te njezin brat Fran II. Krsto Frankopan (1643. – 1671.). Ostala su njihova mnogobrojna djela, koja karakterizira specifičan jezični izričaj temeljen na mješavini čakavskog, štokavskog i kajkavskog narječja. S vremenom je Ozalj postao i političko žarište hrvatske borbe protiv habsburškog centralizma. Nakon neuspjele urote protiv bečkog dvora 1671., Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski pogubljeni su, a njihovom smrću završava plodonosno razdoblje Ozlja koji, kao i većina njihovih posjeda u Hrvatskoj, velikim dijelom dolazi pod upravu kraljevske Ugarske komore. Jedan manji dio još uvijek je, preko Petrova nećaka Adama (r. 1662.), bio u rukama Zrinskih. Međutim, nakon njegove sumnjive smrti u sukobu s Osmanlijama 1691. godine, grad dolazi pod potpunu vlast Austrijske komore.

Zmajevi oživljavaju grad

Stari grad Ozalj prelazio je iz ruke u ruku stranih plemićkih obitelji poput talijanskih Petazzija, španjolskih Perlasa i mađarskih Batthyányja. Potonje dvije obitelji napravile su brojne pregradnje u baroknom stilu pa je danas od starog kompleksa ostala očuvana samo obrambena kula, gotička kapela, kula četverokutnih osnova i spomenuti Palas Zrinskih, poslije nazivan Žitnica. Stari grad u drugoj polovini XIX. st. dolazi u vlasništvo bavarskih knezova Thurn i Taxis, koji ga 1928. darivaju Družbi Braće Hrvatskog Zmaja. Družba se posebno brinula o oživljavanju spomena na Zrinske i Frankopane pa je dvorac prenamijenjen u muzej, arhiv i knjižnicu, posvećene ostavštini dviju slavnih obitelji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Stari grad je pretrpio teška oštećenja pa je u drugoj polovini XX. stoljeća intenzivirana njegova obnova. Konačno je 1971. osnivanjem Zavičajnog muzeja nastavljena muzejska i arhivistička djelatnost iz vremena Družbe Braće Hrvatskog Zmaja. Današnji Stari grad vrijedna je kulturna i povijesna baština kontinentalnog dijela Hrvatske te atraktivno odredište za brojne posjetitelje.