Špilja Vranjača

About this listing

Špilja Vranjača smještena je u podnožju središnjega dijela Mosora, s njegove sjeverne strane. Pristup je moguć iz Splita asfaltnom cestom preko Dugopolja do sela Kotlenica u zaselak Punde (25 km), te još 300 m makadamskim putem do ulaza u špilju.

Ulazni dio, tzv. atrij, poznat je mještanima od davnina, dok je drugi dio otkrio vlasnik zemljišta na kojemu se nalazi špilja, Stipe Punda, prošavši kroz uski prolaz za ranjenim golubom.

Godine 1900. špilju su istražili članovi Speleološkog odsjeka PTD-a Liburnija iz Zadra, a 1903. rudar Luigi Miotto iz Splita obavlja premjer špilje i o “otkriću” javlja geologu dr. Fritzu Kerneru u Beč. Izrađujući geološki zemljovid srednje Dalmacije, Kerner posjećuje špilju i 1904. godine objavljuje članak “Die Grotte von Kotlenice am Nor-dfusse der Mosor-planina”.
Prof. Umberto Girometta posebno je zaslužan za propagiranje prirodnih ljepota špilje, o kojoj piše u dnevnom tisku, časopisima i znanstvenim publikacijama, što je imalo za posljedicu pojačan posjet špilji.

Podružnica HPD-a Mosor, osnovana u Splitu 1925. godine, osniva 1927. Sekciju za istraživanje kraških pojava, koja kao prvu zadaću postavlja uređenje špilje Vranjače za turistički posjet.
Osim državnih vlasti, općine Klis, sela Kotlenice, uprave, članstva i simpatizera HPD-a Mosor, najviše je truda uložio tadašnji pročelnik Sekcije za istraživanje kraških pojava ing. Rade Mikačić. Pod njegovim vodstvom i nadzorom izvedeni su svi radovi u špilji, a da bi posao bio što bolje izveden, čak se neko vrijeme i nastanio u Kotlenicama.

Izvedeni radovi u to vrijeme bili su pravi pothvat:
• probijanje novih 450 m makadamske ceste kroz krš od zaselka Punde do špilje
• uređenje okretišta i parkiralište za automobile pred špiljom
• niveliranje i osiguranje okolice ulaza podzidavanjem te izradom sjedala pred ulazom
• postavljanje kućice za motor-agregat i spremnika vode za hlađenje motora
• izrada betonskih stuba-nogostupa od ulaza do dna atrija te provođenje svih putova i platoa u špilji
• pribavljanje i postavljanje željezne ograde-rukohvata
• proširivanje uskog prolaza iz atrija (50 cm visine) u drugi dio špilje (2 m visine i 20-ak m dužine)
• postavljanje željeznih vrata za drugi dio špilje
• provođenje električne instalacije s konzolama i 26 žarulja, te dvije petromax lampe
• pošumljavanje okolice špilje borovim sadnicama.

Veći je dio radova bio završen do službenog otvaranja špilje za posjet, a dotjerivanja su se izvodila od 1930. do 1934. godine.

Špilja je svečano otvorena 15. prosinca 1929., a tom su činu prisustvovali predstavnici vlasti, članovi HPD-a Mosor, ljubitelji prirode i mještani Kotlenica. Tada je otkrivena spomen-ploča na kojoj je zapisano:

PEĆINA VRANJAČA
JEZOVITA U SVOJIM PRIRODNIM KRASOTAMA
ZAUZIMANJEM HPD “MOSOR”
VRSNIM POŽRTVOVANIM RADOM
DRUGA KAND INŽ RADE MIKAČIĆA
UZ PRIPOMOĆ DRŽAVE OPĆINE KLIS
SELA KOTLENICE
PRIJATELJA PRIRODE
SVAKOME PRISTUPAČNA
NAKON CRKOVNOG BLAGOSLOVA
U PRISUSTVU ČLANSTVA NARODA
PO PREDSJEDNIKU PROF U GIROMETTA
DNE 15 XII1929 SVEČANO OTVORENA

Danas ta pomalo izblijedjela ploča svjedoči o značenju graditeljskog pothvata i tadašnjem plemenitom cilju speleologa Mosora.

U svom izvješću “Špiljski nalazi u srednjoj Dalmaciji” (Hrvatski planinar, 10/11,1935.) Girometta navodi:

“Između tolikih pećina, koje sam istražio u srednjoj Dalmaciji, ni u jednoj nijesam našao povoljnije uvjete za stanovanje u troglodit-skoj dobi kao u Vranjači. Otvor orijentiran prema podnevu, prostrana relativno suha podzemna šupljina sa mnogo svjetlosti i konstantnom temperaturom od 16°C, zaštićenost od studene bure, pak blizina vode, šume i planine, u kojima su zasigurno živjele, uz špiljskog medvjeda razne vrste postdiluvijalnih životinja, bile su doista prave blagodati za tadašnji ljudski živalj.”

To se i potvrdilo prilikom proširivanja uskog prolaza iz atrija u unutrašnjost špilje 1929. godine, te pokusnih sondiranja 1934. i 1935. Girometta je tada ustanovio da je špilja u davnim vremenima bila nastanjena i da prvi kulturni slojevi datiraju iz ranoga neolitičkog doba. Tom je prilikom s više slojeva pronađeno različito zemljano posuđe i koštani fragmenti, a u najdubljim slojevima i rogovlje Cervus dama, te čeljust Ursus spelaeus, u nekoliko fragmenata tibije i femura. Girometta 1913. otkriva u špilji novu vrstu špiljskog pauka koji dobiva naziv Stalita gireomettai. Na temelju istraživanja troglo-bijske i troglofilne faune koja je tijekom 1913., 1914. i 1921. godine poduzeo Girometta, u špilji je pronađena bogata špiljska fauna. Objavljena je u programu c. k. Velike realke u Splitu 1914. godine kao “Prilog poznavanju troglobijske i troglofilne faune Dalmacije uz geo-morfološke bilješke o istraženim špiljama i jamama” te u knjižici Vranjača pod Troglobijska i troglofilna fauna Vranjače, koju je izdalo HPD Mosor prigodom otvaranja Vranjače 1929. godine.

Nakon II. svjetskog rata Vranjaču su uglavnom posjećivali planinari i manje skupine izletnika sve do 1970. godine. Tada je špilja ponovno elektrificirana i skrb o njoj preuzima Šumsko gospodarstvo (danas Hrvatske šume) preko svog povjerenika. Dugogodišnji vodič po špilji Mirko Punda sada je već u poodmaklim godinama, pa ga u vođenju jednako uspješno zamjenjuju njegovi sinovi. Zakonom o zaštiti prirode, špilja Vranjača je zaštićena 1963. godine kao geomorfološki spomenik prirode. Bogatstvo sigastih ukrasa zasigurno ju svrstavaju u najljepšu turistički uređenu špilju u Dalmaciji. Uređeni okoliš, s kamenim i drvenim klupama i stolovima, zatim borova šuma te čista priroda i razgledanje uvijek atraktivne Vranjače, razlog su za posjet izletnika i ljubitelja prirode ovome živopisnom kraju.