Ružica grad

About this listing

Prvi pisani spomen Orahovice datira iz 1228. godine, a povijesni spomen samog dvorca datira iz 1357. godine, gdje se navodi kao kraljevska imovina. Do 1543. godine Ružica grad je bila u rukama raznih velikaša, kao što su Nikola Kont Orahovički, za kojeg se pretpostavlja da je vjerojatni naručitelj izgradnje i Lovro Iločki iz velikaške obitelji Iločki, zatim Ladislav Više, braća Pomanicki i drugi.

U vrijeme Lovre Iločkog, Ružica grad je bila smatrana važnim vojno-političkim objektom, zajedno s trgovištem. Pod turskom vlašću (1543.-1687.) dvorac je bio sjedište turskih trupa.

Početkom 18. stoljeća Ružica grad gubi na važnosti, kao većina srednjovjekovnih utvrđenja. Od 18. do 20. stoljeća često je mijenjao vlasnike. Gradom su gospodarili barun Cordua, barun Fleischmann, grofovi Pejačevići, Dimitrije Mihalović, barun Gutman i mnogi drugi.

Ime Ružica grad nije još u potpunosti istraženo. Neki povjesničari povezuju ga s imenom sela Duzluk (turski duzem znači “cvijeće, divlja ruža”). Ruža je tada služila kao djevojački nakit i bila je prisutna kao simbol na grbovima, zastavama i štitovima.

Ružica grad se nalazi 2,5 km jugozapadno od Orahovice na 378 m nadmorske visine opasan posjedom od oko 8000 m2. Gradina se proteže u smjeru sjever-jug, na sjevernoj strani ima prirodni obrambeni zid u obliku strme litice, a na južnoj strani su sagrađene kule i bedemi.

Legende o Ružica gradu

Prva legenda

Svaka legenda počiva na nekom dijelu povijesne zbilje. U legendi nije baš sve izmišljeno. Postoji neki povod zašto je legenda nastala. Kao podloga stvaranju legende poslužio je neki stvarni događaj. Legende se prenose iz generacije u generaciju. Kroz vrijeme njihov sadržaj se mijenja, te se na taj način udaljava od povijesne podloge. Za mnoge utvrde, dvorce i povijesne ličnosti, do danas su sačuvane misteriozne priče i legende. Opsjedali su ih duhovi, posjećivali anđeli, vile…

Na mjestu gdje se danas nalazi  Ružica grad u davno doba bilo je vilinsko sastajalište. Na tom su se mjestu vile noću okupljale, tu su se odražavala njihova sijela, katkad bi tu kuhale trave, spremale napitke, a katkad bi zapjevale ili zaplesale…Sve dok neki moćnik nije odlučio upravo tamo sebi sagraditi utvrdu. Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetići, sada su bili razasuti veliki čavli, prijeteći da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim čarolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leđima prtili daske i grede.  Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro počele dizati zidine… Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji za dana sagradili, to bi vile noću porušile… Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noć ruše gradnju.  Što da učini?

Odlučio se uhvatiti u koštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoč svim vilinskim moćima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu. Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje. I kao što su tada vile nemoćne da oslobode svoju družicu, tako su nemoćne bile i sada. I nemoćno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuče Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moć, i kako je bešćutno zazidava u temelje kule. Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u času kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom. Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo. A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.

Druga legenda

Prema legendi Ružica je lijepa i plemenita kneginja, kojoj su otac i braća poginuli u borbi s Francima. Saznavši tu žalosnu vijest, staroj kneginji od tuge je prepuklo srce, a Ružica je ostala posve sama vladati gradom. Odlučila je muža i budućeg branitelja svog naroda izabrati na viteškom turniru. Na njemu je redom sve domaće vitezove pobijedio nepoznati Crni vitez. No, kada je proglašen pobjednikom, te skinuo vizir i progovorio, otkrilo se da se radi o franačkom vitezu, koji je došao s namjerom da ženidbom osvoji još jedan hrvatski grad. Ružica nije mogla podnijeti takvu sudbinu, već se bacila s najviše gradske kule. Ubrzo su po cijelom kraju iznikli grmovi crvenih ruža, boje Ružičine krvi, a utvrda je dobila sadašnje ime.

Treća legenda

Prema legendi neki okrutni velmoža bez milosti je tjerao svoje podanike da mu sagrade grad na mjestu koje nikako nije bilo pogodno za gradnju, sve dok jedan vol plave dlake nije kazao jednom slugi neka podignu grad tamo gdje će njega ujutro zateći. Našli su ga kako leži pod velikim orahom oko kojeg se savila divlja ruža, sva u cvatu. I tako je na tom mjestu niknuo grad, čvrst kao orah, a lijep kao rascvala ruža, pa ga prozvaše Ružica grad Orahovica.