Otok Korčula

Tri najveća mjesta na Korčuli su glavni grad Korčula, Blato u unutrašnjosti, kao i mali lučki Vela Luka na zapadu otoka. U glavnom gradu stoji kuća za koju se vjeruje da je u njoj rođen Marko Polo.

Turizam je svoj razvoj na Korčuli započeo krajem XIX. stoljeća. Prvo javno kupalište uređeno je u gradu Korčuli 1904. godine, a prvi turistički korčulanski prospekt na nekoliko jezika tiskan je u Beču 1914. godine. Nakon II. svjetskog rata, šezdesetih godina počinje na cijelom otoku razvoj suvremenog turizma: sagrađeni su hoteli, uređeni kampovi i drugi turistički i ugostiteljski sadržaji.

Posebno je značajan “zdravstveni turizam” zbog blage klime, čistog zraka i mora, te ljekovitog mulja na nekoliko otočnih lokaliteta.

Bezbrojne prekrasne plaže i uvale, luksuzni hoteli i kuće za odmor, stoljetni maslinici i vinogradi, prastari ljetnikovci i drevna otočna mjesta koja kao da su ostala izgubljena u nekom davno minulom vremenu mame na ovaj otok turiste iz cijeloga svijeta.

Povijest

Otok Korčula bio je nastanjen već u pretpovijesti, a tragovi pradavna života otkriveni su na mnogo mjesta. Najstariji su nalazi kamenih noževa iz neolita na otočiću Badija kod grada Korčule. Najbogatije i najbolje istraženo je neolitsko nalazište Vela spilja u Veloj Luci.

U 6. stoljeću prije Krista otok su naselili Grci, najprije kod Vele Luke i nazivaju otok Corcyra Melaina (crna). Nešto kasnije na drugom kraju otoka, području današnje Lumbarde dolaze Grci s otoka Visa (Isse) osnivajući značajno naselje. U 1. st. poslije Krista otok su kao i cijelu Dalmaciju osvojili Rimljani nazvavši je Ilirikom. U 7. stoljeću do obale Jadrana prodiru Slaveni – Hrvati i uskoro osnivaju vlastitu državu, koja je najprije kneževina, a od 925. godine krunidbom prvog kralja Tomislava postaje kraljevina.

U okvirima te države bila je i Korčula. Godine 1000. mletački dužd Petar II. Orseolo zauzima dalmatinske gradove i otoke, pa tada pod vlast Venecije dolazi i Korčula. Kad je Napoleon srušio Venecijansku Republiku Dalmaciju je na kraće vrijeme zauzela Austrija, ali ubrzo dolaze Francuzi, potom Englezi, da bi napokon Dalmacija došla pod austrijsku upravu pod kojom ostaje do kraja I. svjetskog rata (1918. godine).

Nakon demokratskih izbora 1990. godine na referendumu se stanovništvo Hrvatske izjasnilo za izlazak iz Jugoslavije i proglašena je samostalna država Republika Hrvatska. Burna povijest Korčule ostala je zapisana u kamenu i vidljiva je na svakom komadiću ovog jedinstvenog otoka

Klima

Klima na otoku je vrlo blaga, mediteranskog obilježja. Srednje temperature su razmjerno visoke: godišnja je 16,8° C, u najhladnijem mjesecu siječnju 9,1° C, a najtoplijem srpnju 26,9° C. Dnevne i godišnje razlike temperature su male, što je vrlo povoljno za poljoprivredu i turizam.

Broj godišnjih sunčanih sati je visok, čak 2700. Kiše su rijetke, oko 41 dan tijekom godine i to najviše u jesen i zimi, dok u kasno proljeće prevladava suša s rijetkim, kratkotrajnim olujama. Snijeg rijetko padne, najprije u selu Pupnatu i vrhovima oko njega, ali se brzo topi, jer se temperatura rijetko spušta ispod 0° C.

U Pelješkom kanalu je gotovo uvijek vjetrovito, ljeti puše pretežno osvježavajući zapadnjak – maestral, pogodan za jedrenje; zimi jugoistočnjak – jugo, sjeveroistočnjak -hladna bura ili snažni sjeverac-tremuntana. Morske struje u Pelješkom kanalu su dosta slabe, pojačavaju jedino s jugom.

Prosječna temperatura površine mora u ožujku je 12,9° C, more je najtoplije ljeti, u srpnju i kolovozu te rujnu kad je prosjek 22,3 °C. Plime i oseke su blage, razlika između niske i visoke vode je oko 50 cm.

Flora i fauna

Biljni pokrov otoka je mediteranski, bogat i raznolik. Korčula se ubraja među najpošumljenije otoke Jadrana, čak oko 61% njezine površine obraslo je šumom i makijom. Posvuda rastu razna crnogorična stabla: alepski bor (Pinus halepensis), pinija (Pinus pinea), dalmatinski crni bor (Pinus nigra Dalmatica), čempres (Cypressus) i dr.

Na otoku ima gustih, samoniklih šuma cesvine crnike (Quercus ilex), divlje masline, rogača, lovorike. Među niskim raslinjem zvanim “makija” ističe se vrijes, planika, smrska, grahorac. Na otoku raste samoniklo ljekovito i aromatično bilje: kadulja, ružmarin, lavanda, smilj, metvica, mažurana i dr. U šumama i makiji nalaze se i razne bujne povijuše i penjačice.

Treba spomenuti i obilje trava i sličnih biljki vrlo ukusnih za jelo izniklih po zapuštenim vinogradima i maslinicima, blizu naselja i sl. te nekoliko vrsta gljiva. Spomenute biljke i stabla raskošni su zeleni ukras ovog otoka, pa su ga upravo zbog gustog zelenila Grci prozvali Corcyra Melaina – Crna Korčula. Kamen i zemlja gotovo se ne vide od bujnog raslinja koje se posvuda spušta do same morske obale.

Na Korčuli se mogu naći razna ukrasna stabla i biljke, neki preneseni iz tropskih krajeva i ovdje dobro prilagođeni: nekoliko vrsta palmi, eukaliptus, glicinije, bugenvila, oleander, mnogobrojni kaktusi. U životinjskom svijetu ističe se inače rijetki čagalj (Canis aureus Dalmaticus) i mungos (Mungus mungo), te veliki broj ptica i ptica pjevica.

Na otoku ima i razne divljači: zečeva, fazana, divljih patki, veprova, a na otočić Badiju donijeti su u novije vrijeme jeleni. More uokolo otoka bogato je ribom svih vrsta, u Jadranu ih ima oko 200, zatim rakovima, školjkama, ježevima.

Prirodne ljepote

Otok obiluje prirodnim ljepotama posebne privlačnosti, vrijednih da ih se posjeti i upozna. U blizini grada Korčule je arhipelag dvadesetak nenaseljenih otočića obraslih gustom makijom i pristupačne obale: na nekima su uz more glatke kamene ploče pogodne za sunčanje. Tu je i malo veća Badija djelomice obrasla gustom borovom šumom koja se prostire do obale i šljunkovitim plažama sa sjeverne i južne strane.

U nedalekoj Lumbardi je niska, pjeskovita obala okružena vinogradima. Blizu grada Korčule ističe se aleja čempresa zasađena 1709. godine uza strmo, dugo stepenište koje se uspinje na vrh brežuljka Glavicu sv. Antuna.

Kočije (Koče) u selu Žrnovu velike su kamene gromade kredne formacije, a sastoje se od niza stijena neobična oblika i tajnovitih spilja. Na brežuljcima između grada Korčule i susjednog sela Žrnova i terasa starih vinograda i maslinika rastu šume vitkih, samoniklih čempresa. Posebno je privlačna duboka uvala Pupnatska luka s bijelom šljunčanom plažom, gdje se u moru zrcali zelenilo borove šume kojom su obrasli strmi obronci što uokviruju ovu tihu, prirodnu luku.

Pred župnom crkvom u Čari stoji ogromni višestoljetni čempres, najstarije poznato stablo na otoku. Uz cestu zvanu Zlinja koja se u dužini više od jednog kilometra pruža sredinom mjesta Blata posađena je aleja stabala lipe – koje ljeti, a posebno u doba cvata daju cijelom mjestu poseban ugođaj. U blizini Vele Luke šumoviti otočić Ošjak svojom netaknutom prirodom privlači ljubitelje tišine i odmora.

Na južnim obroncima otoka brojne su kamene, stepenaste terase starih vinograda s pravilnim zidovima – Mejama, podignutim ljudskom rukom toliko usklađenim s okolinom da izgledaju kao dio ovog krševitog krajolika.

Gastronomija

Na oskudnoj, škrtoj otočnoj zemlji uzgajano je raznovrsno povrće i voće, pa je oboje bilo bitni sastojak svakodnevne ishrane. Tradicionalna probranija i skuplja jela priređivana su o blagdanima ili posebnim obiteljskim slavljima, štovise postoje uvriježena pravila u kojim se prilikama poslužuju određena jela.

Glavna masnoća za pripremu jela je domaće maslinovo ulje. Budući da vina ima u izobilju i ono je značajno u prehrani stanovništva ne samo kao piće nego i začin, jednako kao i domaća rakija-lozovača. Rakiju se oplemenjuje raznovrsnim aromatičnim biljem: anizom, laticama ruža i slično pa se tako pripremaju mnogobrojne vrste aperitiva, odnosno zaslađenih žestokih pića (likera).

Od mesa se najviše priprema janjetina, zatim kozletina i ovčetina, no to je smatrano poslasticom jednako kao i sušeni (dimljeni) svinjski but “pršut”, divljač, govedina. Mnogo više i češće priređuje se riba, osobito jeftinija “plava”. Srdele i gere se sole, što je vrlo ukusno, pogotovo kao zimska hrana kad je ulov ribe oskudan.

Riba se peče na žaru, prži, kuha, a vrlo je ukusan “brodet”- kuhana riba s povrćem. Brodet se poslužuje uz palentu, kašu od grubo mljevenog kukuruznog brašna. Od ovaca i koza dobiva se mlijeko, pa otočanke prave vrlo ukusan domaći sir.

Od slatkih jela najčešće se poslužuju “prikle”: u ulju prženi uštipci obogaćeni suhim grožđem i bademom, a smatraju se posnim jelom, pa se pripremaju na Veliki petak, Badnjak i u sličnim prigodama. O Uskrsu se peče slatki kruh posebnog oblika “sirnica”, za sv. Martina “lojenice”, a u Blatu za Sve Svete “lumblija” -slatki kruh umiješen s moštom i puno začina.

Osim toga za najsvečanije prigode – pirove, krštenja, peku se “cukarini”, “klasuni” (kolači punjeni bademom), “krokant” – mljeveni badem u prženom šećeru, krhko u ulju prženo tijesto “hroštule”, žele od dunja – “kotonjata” i drugo.

Za lijek, odnosno začine i čajeve služe i razne samonikle biljke: ružmarin, lovor, bosiljak, kadulja, metvica, mažurana, ušćerena kora naranče i limuna. Mnogi od spomenutih i niz drugih specijaliteta mogu se kušati u restoranima, slastičarnicama i konobama otočnih mjesta.

Narodni običaji

U svim mjestima otoka uobičajene su karnevalske pokladne priredbe. Tada se u Korčuli tjedno održava ples pod maskama “Maškare” na kojem osim pojedinačnih maski sudjeluju duhovite skupine s malim programom, a priređuju se i dječje maskirane priredbe. Vrhunac je Pokladni utorak, kad se sudi Krnovalu jer je “kriv” za nezgode koje su se tijekom godine zbile u mjestu. Sve završava kažnjavanjem – spaljivanjem krivca i veseljem uz tradicionalna domaća jela i vina.

Posebno su područje narodne umjetnosti dalmatinske pučke pjesme, njih najčešće kao i nekada pjevaju “klape” tj. skupine od šest do devet pjevača, pred večer negdje u mjestu, na obali za vlastito zadovoljstvo.

Najpoznatiji korčulanski običaj je mačevalački ples Moreška iz 17. – 18. stoljeća. Ples izvode dvije skupine mladića “moreškanata” – Bijeli odjeveni u crvena i Cmi u crna odijela. Predvode ih i Kraljevi, a bore se za djevojku Bulu, zaručnicu Bijeloga kralja, koju je oteo cmi Moro. U uvodnom dijelu je stari dramski tekst – dijalog kraljeva i Bule koja odbija Mora, nakon čega se sukobljavaju njihove vojske. Bijeli pobijede, Bula je vraćena Bijelom kralju. Ples uz pratnju puhačkog orkestra odvija se u sedam različitih figura, pri čemu se tempo ubrzava, a udarci mačeva sve su žešći.

Kumpanija je stari viteški ples s dugim mačevima, udomaćen je i najviše se izvodi u Blatu, no i drugim mjestima otoka (s malim razlikama): Smokvici, Čari, Pupnatu. Praćen je dijalozima, svirkom u “mišnice” i bubanj. Plesači – muškarci – odjeveni su u stare, bogate nošnje, a izvode 18 plesnih figura. Na kraju se priključuju djevojke u starim nošnjama i zajedno s Kumpanjolima plešu “tanac”.

U selu Žrnovu (zaseoku Postrana) izvodi se sličan starinski bojni ples s mačevima, praćen mišnicama i bubnjem – Mostra. Plesači nose stare otočne svečane nošnje. Nekada je Mostra završavala “sječenjem volu glave”, a danas se uz nju prikazuju još neki stari seoski običaji.