Kao kakva igra kamena i mora rasuti su otoci i otočići Kornata.
Za lijepa vremena, to je nijema igra plavetnila i sivila. Za vjetrovitog i burnog, progovara u zvuku valova… Kornati su, ipak, poznati siguran zaklon nautičarima kada more pokaže bijes i snagu koja se iživljava ne mareći više za gosta – čovjeka…
Osamdeset i devet otoka, otočića i hridi na ukupnoj površini parka od 216,78 km². Čak kroz te suhe brojke oživljava pred očima čudesna razvedenost koja stvara neponovljive krajolike. Kornati su impozantna slika iz zraka. Kao i s otočnih vidikovaca. A isto tako i s mora, dok plovilo prolazi kroz morski labirint podno mnogih strmaca.
Otoci su u Nacionalnom parku svrstani u dva niza – Kornatski i Piškerski. Ime su dobili po najvećem otoku, Kornatu. Najveća širina otočja unutar granica Parka jest 6 kilometara.
Život na Kornatima uvijek je bio borba za preživljavanje. Čovjek je svojom ustrajnošću za opstankom mijenjao izgled otoka. Škrto zelenilo u kamenjarskim pašnjacima prehranjivalo je ovce. No, ta današnja golet otoka prošarana tek „zelenim pjegama“ raslinja nije slika od davnina. Tisućljetno iskorištavanje tih prostora rezultiralo je obešumljenošću i pretvaranjem otoka u kamenjar.
Na kornatske se otoke povremeno dolazilo i odlazilo. Na otocima je oko 300 kuća. U cijelosti, Kornati su privatni posjed. Devedeset posto vlasnika žitelji su otoka Murtera. Ti su dalmatinski težaci krajem 19. stoljeća od vlastele otkupili otoke i posjede ogradili suhozidima.
Suhozidi su spomenici nevjerojatnoj ljudskoj radišnosti, umijeću i strpljivosti. Često se protežu od obale do obale. Razlog je da ovce ne bi prelazile na tuđi posjed. Samo je na otoku Kornatu oko 260 kilometara suhozida, a na cijeloj površini Nacionalnog parka impresivnih 330 kilometara.
Posebno je to impresivna slika iz zraka, ali i doći do suhozida, položiti ruku na graditeljstvo koje je nastalo isključivo ljudskom rukom, izaziva duboko poštovanje prema mukotrpnom suživotu čovjeka i kamenjara. Razlog zbog kojih su se podizali suhozidi su ovce. I danas se domaći ljudi bave ovčarstvom, ne u tolikom obimu kao nekoć, ali i dalje ovce slobodno pasu na otocima i dio su lanca koji čuva biološku raznolikost. Djelatnici Parka pomagači su domaćima kada treba prevesti ovce s otoka na otok.
Kada se misli na Nacionalni park Kornati, misli se na otoke. Park, naime, uključuje i morski akvatorij visoke vrijednosti. Kopneni dio parka je izraziti krš, vapnenac. Zbog toga su ovdje prisutni svi krški fenomeni: škrape, kamenice, ponikve i špilje.
Pejzaži su možda najdojmljiviji na pučinskoj strani otoka gdje se iznad mora izdižu strmci. Najviši je na Klobučaru (80 m), Mani (65 m), Rašipu Velikom (64 m), Obručanu (50 m) i Piškeri (45 m). Podmorski nastavci poniru u more i devedeset metara duboko. Posjetiteljima su vizualno također dojmljivi i otkriveni horizontalni slojevi nekih otoka, poput Malog Šila. Slojevi ostavljaju dojam uredno poslaganih kamenih stepenica do vrha otoka.
Bezbrojni su mikrolokaliteti na Kornatima jer takav je njihov krajolik i brojnost. Vela ploča ili Magazinova škrila tek je jedan od njih i nalazi se ispod Metlina. To je najviši vrh Kornata (237 m), glatka vapnenačka ploha koja se nagiba nad more i ponire desetke metara duboko gdje je dom živom svijetu kornatskog akvatorija. Magazinova škrila otvorena je i ogoljena vapnenenačka ploha kojoj su u prošlosti naprosto „odsklizali“ nekadašnji gornji slojevi i nakupili se u podnožju škrile kao odron.
Duž strmaca koji se obrušavaju u more obilje je koralja. More je vrlo čisto i izrazito prozirno jer svjetlost duboko prodire što stvara specifično stanište ribama i raznim vrstama vrlo lijepih koralja. Cijeli je akvatorij jako dobro sačuvan, pravo vrelo bioraznolikosti, a k tome i vrlo atraktivan i samo ronioci znaju priču o svim bojama dubina podno kornatskih strmaca.
Iznad plavetnila, gotovo da je samo surost kamena. Iako će u očima pojedinih promatrača otoci biti kao kakav „pejzaž s Mjeseca“, ovdje je do sada zabilježeno više od 650 biljnih svojti. Vegetacija se sporo i spontano obnavlja. Još će dugo vremena otočje zasigurno ostati otkriveno od svog davnog šumskog pokrova i time, zapravo, vrlo zanimljivo jer otkriva tolike reljefne zanimljivosti, poput slojevitih stijena.
Golet nije bez kulturne baštine. Život je ponajviše pulsirao oko polja Tarca na Kornatu. Kao što to obično biva, život traži zelena mjesta. Utvrda Tureta ili Toreta podignuta je u šestom stoljeću. Neko je vrijeme i otok nosio to ime. Izdvajamo još jedan kornatski otok, Piškera. Još 1824. godine na Piškeri se spominje postojanje 13 kuća, skladišta za ribu i sol, bačve i razne ribarske potrepštine. Sve do pada Mletačke Republike vlasnici naselja i kornatskog ribolova bili su saljski ribari. Mletački poreznici smjestili su se odmah u blizini, u malom kaštelu na Panituli. Na Piškeri je danas samo pet kuća, ali stoji crkva iz 1560. godine. To je mala crkvica dimenzija 14,8 x 8 m.
Podignuta je samo za ribare i jedina je takva na Jadranu.
Kamenjar je ugodan dom rijetkim vrstama poput ptica, sisavci su rijetkost, a jedina zvijer koja živi na Kornatima je kuna bjelica (Martes foina).
Nautičari Kornatsko otočje doživljavaju poslasticom. Oni su istodobno izazovni i sigurno sklonište. Akvatorij je redovito prošaran jedrima. Vjetar treba poznavati, upute struke i prognoze poštovati jer blizina stijena, mala udaljenost između otoka u kombinaciji s vjetrovima može pružiti neugodna iznenađenja na pučinskim stranama koje nemaju zavjetrinu.
Ljepota uvijek izaziva na opis, a opis rijetko može biti ravan toj ljepoti. Kad ponestane moći realnog opisivanja, pribjegava se legendama. Tako su, prema legendi, Kornati nastali iz bijelih stijena koje su Bogu preostale nakon stvaranja svijeta. Bacio ih je u more, pogledao i shvatio da tu nema ništa za popravljati.
Kornati većinu oduševljavaju, prije svega vizurom. Znatiželjniji mogu više „iščitati“ iz kamena, a u kombinaciji s propitkivanjem lokalnih ljudi čuti osobite priče s otoka koji su relativno udaljeni od obale, smješteni u ribom bogatom akvatoriju koji su često pohodili gusari. Kornati su uvijek sigurno sklonište za ružnog vremena.
Kornati su primamljivi u svojoj negostoljubivosti i škrtosti kamena. Silno bogatstvo prirode i veliko siromaštvo dalmatinskog čovjeka kroz povijest.
Priča Kornata je tiha priča; okamenjena priča. Za one koji znaju osluškivati i propitkivati kako je život opstajao u oskudnosti.
