Lujzijana (Lujzinska cesta)

About this listing

Početku gradnje Lujzijane (Lujzinska cesta; Ludovicejska cesta; Napoleonska cesta) prethodi pokušaj projekta gradnje kanala kojim bi se spojile rijeke Kupa i Dobra, odnosno riječni put od Karlovca do Broda na Kupi, iz kojeg je prema moru trebala dalje voditi cesta.

Projekt je propao, ispostavilo se da bi troškovi bili golemi, pa se od njega odustalo krajem 18. stoljeća. Za izgradnju kanala utrošeno je oko 500.000 forinti, ali je ubrzo postalo jasno da je to promašena investicija. S ostatkom kapitala od 300.000 forinti počelo se ozbiljno raditi na gradnji nove ceste od Karlovca do Rijeke, a na kraju je cijena gradnje Lujzijane premašila svotu od 1,5 milijuna forinti. Inicijativu za početak gradnje predvodio je zagrebački biskup, karlovčanin Maksimilijan Vrhovec. Osnovano je dioničarsko društvo u čijem su članstvu bili najpoznatije kneževske i grofovske austrougarske obitelji tog doba.

Austrougarska je odobrila pravo na gradnju ceste i pravo na ubiranje vozarine na rok od 50 godina po gotovo identičnom sustavu kakvog danas ima državna tvrtka Autocesta Rijeka-Zagreb. Gradnja je počela 1803. godine, prvo u Rijeci, odakle se krenulo prema Jelenju, Lokvama, Delnicama, Skradu, Vrbovskom i Severinu na Kupi. Šest godina kasnije preostalo je izgraditi samo oko 15 kilometara ceste između Karlovca i Netretića.

Riječ je bila o jednoj od najmodernijih prometnica tog doba u Europi, širokoj ukupno osam metara, zbog čega je bilo i moguće da se ta prometnica koristi gotovo punih 200 godina. Projektiranje i gradnju vodio je Filip Vukasović, oficir i inženjer, potomak drevne senjske patricijske obitelji, koji je prethodno gradio ceste Senj – Sv. Juraj i Senj – Novi Vinodolski te projektirao senjsku luku, kako bi ista po austrougarskim planovima postala glavna luka sjevernog Jadrana. Lujzijana je bila njegovo najvažnije djelo, ali ga nažalost nije uspio završiti. Poginuo je u velikom ratu protiv Napoleona od teške rane zadobivene u bitci kod Aspena 1809. godine.

Francuzi (kapetan Charpentier) su preuzeli gradnju i 1811. godine završili posljednju dionicu Netretić – Karlovac, nakon čega je Napoleon cestu nazvao Lujzinskom po svojoj tadašnjoj (drugoj po redu) suprizi Mariji Lujzi, kćeri austrijskog cara Franje I.

Po izgradnji Lujzijane započeo je jači razvoj Delnica, ali i drugih naselja uz tu cestu (Severina na Kupi i Lukovdola prvenstveno). Ali, promet po Lujzijani bio je tada manji od očekivanog, prihod od vozarina premali, a održavanje ceste skupo. Situacija je postala još i teža nakon što je 1873. godine izgrađena željeznička pruga od Karlovca do Rijeke. Činovništvo društva koje je izgradilo Lujzijanu tada je raspušteno, zgrade u vlasništvu prodane su u bescjenje, a upravljanje cestom preuzela je država, odnosno ugarska vlada koja je imenovala posebno povjerenstvo za taj posao.

Malo je onih koji danas znaju da prije nekoliko stoljeća na Lujzijani nije bilo asfalta, već su bili postavljeni kameni blokovi kako se konjska kopita vukući zaprege ne bi otklizavala po njima. Takve, odnosno nešto manje kamene kocke i danas postoje na nekim riječkim ulicama. Vozarina ili maltarina naplaćivala se u Severinu na Kupi, Delnicama, Oštrovici i Kamenjaku kod Rijeke, slično kao i danas. Nešto prepravljena Lujzijana je donedavno bila glavna veza Primorja i Istre s kontinentom, a činjenica da na toj prometnici više nema zastoja i prometnih gužvi može biti itekako zanimljiva turistička pozivnica svima onima koji žele uživati u miru i ljepoti prekrasnih gorskih pejzaža. Najviši prijevoj Lujzinske ceste je Gornje Jelenje sa 800 m. Današnja autocesta svojim jednim dijelom koristi najbolje dijelove Lujzijane i ranije izgrađene Karoline.

Trasa Lujzijane je: Karlovac – Novigrad na Dobri – Severin na Kupi – Vrbovsko – Moravice – Skrad – Delnice – Lokve – Mrzle Vodice – Gornje Jelenje – Grobnik – Rijeka. Lujzijanu su gradili od 1803. Do 1811. godine, obnovljena je krajem 19. st., a asfaltirana 1960-ih. Dužina ove ceste je 129 km.