Kamengrad

About this listing

Kamengrad – zaboravljeni srednjovjekovni biser Slavonije

Kamengrad je dobro poznat u narodnim predajama i pričama pa se tako javlja nekoliko legendi. Najučestalija i najpoznatija je ona o skrivenom blagu. Naime, prema legendi, u podrumima Kamengrada poslije odlaska Osmanlija bilo je skriveno zlato koje je čuvala opasna zmija s krunom na glavi…

Kamengrad, idejna rekosntrukcija (M.Čorak) (Izvor: Dorotea Bačić, Srednjovjekovna baština Parka prirode Papuk)

Razvijeni i kasni srednji vijek (od 12. do 16. stoljeća) u Slavoniji najbolje se uočava na brojnim utvrdama različitog karaktera poput Ružice grada u blizini Orahovice, Starog grada u Velikoj, Starog grada u Požegi, Kaptola, Bedemgrada u Našicama, Bijele Stijene kod Okučana i mnogih drugih. Jedna od prostorno najvećih i najbolje očuvanih je Kamengrad.

Srednjovjekovna utvrda Kamengrad nalazi se na Papuku na 612 metara nadmorske visine. Udaljena je približno tri kilometra od Vučjaka Kamenskog i Gornjih Vrhovaca, a 13 kilometara od Voćina. U blizini se nalazi potok Brzaja sa svojim pritocima (značajno je spomenuti da se ranije zvao Kamenska, a još ranije u srednjem vijeku Crkvenik). Arhitektonski, utvrda se sastoji od palače-palasa pravokutnog oblika dimenzija 45×50 metara, ulazne kule te još šest kružnih kula/polukula (četiri na jugu, jedna na sjeveru i zapadu) koje čine vanjski dio bedema čija je dužina oko 160, a širina približno 110 metara). Površina joj je gotovo dva hektara. Ulaz pojačan stražarnicom bio je sa zapada gdje je smještena i cisterna. Prirodna stijena iskorištena je za temelje utvrde na jugoistočnoj strani. Inače, utvrda je izgrađena od lomljenog kamena, a dijelovi oko prozora i vrata od klesanaca. Kamengrad se na početku srednjeg vijeka, kao i cijelo područje uokolo, nazivao Crkvenik što je bio naziv za potok Brzaju, a isto ime nosio je središnji plemićki posjed na tom području (spomenuti posjed i naselje kasnije mijenjaju ime u Streževac, Striževicu, odnosno današnju Striježevicu). Naziv Kamengrad javlja se tek od 14. stoljeća kada je bilježen u izvorima kao Kővár (mađ. kamena utvrda). Ovakav je naziv uobičajen za takav tip utvrda kako opis nalaže pa istoimene utvrde imamo nedaleko Koprivnice, Daruvara i Sanskog Mosta. Domaća inačica Kamengrad prati se tek od osmanlijskih vrela. Širenje samog toponima vezanog za kamen prati se i u imenu kasnijeg sela Kamenska.

U drugoj polovici 13. stoljeća javljaju se prvi graditelji Kamengrada koji su bili pripadnici obitelji Rad. 1250. godine kao nagradu za odanu službu braća Filip, Lovro i tad već pokojni Toma dobivaju posjed Hrušovac (današnje selo Kruševo nedaleko Vučjaka Kamenskog) u sklopu kojeg podižu srednjovjekovnu utvrdu. Ona se u to vrijeme zove Crkvenik. No, krajem 13. stoljeća osnivači Kamengrada, braća Rad, gube tu utvrdu koju zaposjeda drugi požeški velikaš magister Csak (inače, on je graditelj utvrde Čaklovac na gornjem toku Pakre). U 14. stoljeću u vrijeme vladavine Anžuvinaca utvrda je u kraljevim rukama i izvori je praktički ne spominju. Tako je ostalo sve do 1390. godine kada kralj Žigmund Luksemburški predaje spomenutu utvrdu požeškom županu Nikoli Treutelu od Nevne (današnje Levanjske Varoši). 15. stoljeće donosi najsloženiju situaciju oko Kamengrada koji često mijenja vlasnike, različite velikaške obitelji (Alšanski, Talovci, Horvat od Litve) da bi u konačnici vlasnicima postali članovi obitelji Zapolja. Njihov najpoznatiji član je Ivan Zapolja, vladar Erdelja i protukandidat Ferdinandu Habsburškom za kralja Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva koji je bio vlasnik Kamengrada. Pretpostavlja se da je današnji izgled Kamengrada iz njegovog vremena. U narednom 16. stoljeću Ferdinand Habsburški oduzima Zapoljine posjede među kojima i Kamengrad te ih predaje obitelji Tahy. To je vrijeme trajnih osmanskih napada na Požegu i okolicu pa 1537. godine pada Požega, a Kamengrad još dvije godine (do travnja 1539.) pod zapovjedništvom Franje Tahyja (poslije je postao ozloglašen za vrijeme seljačke bune 1573.) ostaje jedino kršćansko uporište. Za vrijeme Osmanlija, u Kamengradu su bile smještene vojne posade sastavljene od 50 pješaka, isto toliko konjanika i 30 martolosa, a poznato je kako su obližnji seljaci umjesto poreza morali popravljati i održavati samu utvrdu. Na prostoru utvrde napravljene su određene preinake poput izgradnje džamije. Snage hrvatskog bana Nikole Erdődyja 1686. godine protjerale su Osmanlije iz Kamengrada i time je utvrda opet bila u sastavu Habsburške monarhije. Posljednji izvori iz 17. i 18. stoljeća spominju Kamengrad kao ruševinu.

Kamengrad je dobro poznat u narodnim predajama i pričama pa se tako javlja nekoliko legendi. Najučestalija i najpoznatija je ona o skrivenom blagu. Naime, prema legendi, u podrumima Kamengrada poslije odlaska Osmanlija bilo je skriveno zlato koje je čuvala opasna zmija s krunom na glavi. Jedan seljak iz obližnjeg sela traživši blago i uočivši zmiju pobjegao je glavom bez obzira. Druga legenda je također vezana za blago. Prema toj, Osmanlije su ga skrile na livadi Odžinici pod kamenom u obliku lisice. Sljedeća legenda je vezana uz ljekovitost vode iz bunara Đurinac. Taj se bunar nalazi ispod Kamengrada i voda iz njega liječi bolesti.

Konzervatorsko-restauratorski radovi na Kamengradu tek su u povojima, a arheološka istraživanja nikada nisu ostvarena. Ovo je velika šteta jer se radi o najbolje očuvanoj utvrdi u Požeško-slavonskoj županiji, a možda i šire, koja je dominirala veličinom i važnošću što su prepoznali i Osmanlije pa su tijekom svoje vladavine koristile Kamengrad te sve prednosti koje je pružao kao svoju utvrdu. Zbog svih povijesnih podataka, arhitektonskih dijelova i arheoloških ostataka kao i dimenzija same utvrde, Kamengrad možemo nazvati slavonskim srednjovjekovnim biserom.