Dvorac Dioš

About this listing

Sagradili su ga 1904. godine tadašnji posjednici daruvarskog vlastelinstva – Alajoš pl. Tüköry i njegova žena Paula, rođena Falkenberg – za svoju kćerku Mariju. Naručiteljica izgradnje, Paula, je zahtijevala da dvorec ne smije odavati dojam ljetnikovca ili lovačkoga doma, već gospodske kuće.

Dvorac su zato nazvali Marijin dvor, ali ga narod nije prihvatio već ga je prozvao Diošem, kao i brežuljak na kojem je izgrađen. U ono vrijeme koštao je 700 tisuća kruna, a izgrađen je prema projektu budimpeštanskih arhitekata i profesora Ernőa Foerka i Gyule Sándyja. Kada su radovi konačno završili, postao je najljepša i najskuplja građevina u čitavom kraju.

Dvorac je građen opekom i obrađenim kamenom u pseudogotičko-secesijskom stilu i razlikuje se od ostalih dvoraca neuobičajenom arhitektonskom koncepcijom. Ističe se složenim tlocrtom, različitim visinama krovišta, dvjema otvorenim kulama- vidikovcima na istoku i dvjema manjim kulama koje završavaju stožastim krovom i pokrovom od biber crijepa. Glavni dio dvorca čini velika dvorana dugačka 9,5 metara i visoka devet metara s kupolastim svodom od armiranog betona.

Iz nje su velike hrastove stube vodile na prvi kat. U dvoranu su ugrađeni neki stari predmeti koje je vlasnica, kao skupljačica umjetnina, pribavila. Bili su to, primjerice, dovratnici iz bizantskoga mramora, bogato urešen bazen za vodu, dva metra dug mramorni kamin, zidni reljefi i dr.

Uokolo dvorane nizali su se saloni, velika blagovaonica, soba za igranje i soba za pušenje. Iz dvorane se izlazi na prostranu terasu gdje su stajali stari mletački lavovi na stupovima. Na prvom katu nalazile su se spavaće sobe, budoar, dječja soba i druge prostorije. Na drugom katu kule bila je uređena tlorisno okrugla soba, a na njezinu je krovu bila terasa-vidikovac.

Uz dvorac se nalazila staja i veliki travnati tereni na kojima su pasli konji plemenite pasmine, a u obližnjem selu nalazili su se veliki kompleksi za uzgoj stoke. U to vrijeme počelo je i podizanje velikih ribnjaka za koje je Tüköry dobio dozvolu 1903. godine da vodom može puniti područje sjeverno od Šuplje Lipe (selo u blizini Dioša).

Kad je podignut dvorac Dioš, nastala su umjetna jezera ispod njega i u njih je stavljen riblji mlađ dopremljen iz Češke. U roku od osam godina stvorilo se ispod Dioša pravo more- ribnjaci na 3000 jutara koji su ubrzo privukli mnoštvo raznolikih ptica.

Nakon obitelji Tüköry, u Diošu se izmijenilo nekoliko vlasnika. Država daje dvorac 1941 . godine fratrima salezijancima, koji su u njemu utemeljili osnovnu školu i svećeničko učilište.

Nakon Drugoga svjetskog rata dvorac je nacionaliziran i u njemu od 1946. do 1950. djeluje domaćinska i veterinarska škola, a zatim do 1957. peradarska farma. Nakon toga osniva se osnovna škola, a dio dvorca uređuje se za učiteljske stanove. Početkom 80-ih godina 20. stoljeća dvorac je napušten, da bi se 1995. godine ponovno vratio ranijim vlasnicima- salezijancima.

Do početka prošlog stoljeća ovaj kraj poznat po brojnim orasima nalazio se u vlasništvu Jankovića, a nazivao se Dioš baš po izvedenici od mađarskog naziva za orah.

Bogata arhitektura dvorca, unutrašnje prostorije, sklad vanjskih elemenata čine ovu građevinu bogatom i lijepom, čime se izvanredno uklopila u okolni ambijent. U stotinjak godina postojanja promijenio je više vlasnika i služio različitim potrebama.

Od 1995. god. Marijin dvor „Dioš“ ponovno je u vlasništvu Hrvatskog salezijanskog provincijalata iz Zagreba i nije otvoren za javnost. Svake se godine u mjesecu svibnju na blagdan Marije Pomoćnice, velikog blagdana salezijanaca, obavlja procesija koja okuplja veliki broj vjernika i znatiželjnika.