Crkva sv. Vlaha Dubrovnik

About this listing

Dubrovačka crkva Sv. Vlaha, djelo venecijanskog kipara i graditelja Marina Gropellija, vrhunski je spomenik barokne arhitekture i dokument velike obnove grada s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Ožiljci vremena urezani u znameniti simbol grada nagovijestili su potrebu za opsežnim programom obnove, započetim na najugroženijim skulpturalnim i arhitektonskim dijelovima crkve te izradom sveobuhvatne dokumentacije.

Crkva Sv. Vlaha

Crkva Sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, podignuta je početkom 18. stoljeća na južnoj strani glavnog gradskog trga u staroj dubrovačkoj jezgri, na mjestu, gdje se križaju dvije glavne gradske prometnice i gdje se ranije nalazila crkva posvećena istom patronu, sagrađena u romaničko-gotičkom stilu. No, spomenuti srednjovjekovni objekt teže je stradao u potresu 1667. godine, a još više u požaru koji je uslijedio 1706. godine, kada je crkva slučajno zapaljena. Od te su crkve sačuvani samo temelji, odnosno tri kipa – stari srebrni pozlaćeni kip sv. Vlaha s maketom grada iz vremena oko pada Carigrada (1453. g.) te dva kamena kipa Nikole Lazanića, sv. Vlaho i sv. Jeronim. Pretpostavlja se da su bili u sakristiji stare crkve koja nije izgorjela u požaru.

U svojevrsnom programu obnove arhitektonske jezgre Dubrovačke republike, odnosno njezinih najvažnijih građevina vezanih uz javni života grada Dubrovnika, trebalo je nakon razorne „trešnje“ nanovo oblikovati i oštećenu i nagorjelu crkvu Sv. Vlaha. Venecijanski majstor Marino Gropelli, poznatiji u svom zavičaju kao kipar nego kao graditelj, pozvan je iz Mletaka kako bi prikazao dubrovačkim vijećnicima projekt za novu crkvu. Od dva rješenja koja je Gropelli predložio, ni jedan nije sačuvan do današnjih dana. No, izgled odabranog nacrta možemo naslutiti i rekonstruirati prema današnjoj snimci prostornog rasporeda crkve koji se nije promijenio u zadnjih tristotinjak godina. Prema tom nacrtu proizlazi kako osnovni tip crkve Sv. Vlaha pripada ponešto tradicionalnijem rješenju tlocrta za to vrijeme.

Osnovicu tlocrta ove centralne građevine s transeptom čini grčki križ upisan u četverokut s produženjem svetišta i apside prema jugu, koja je polukružno zaključena i omeđena s dvije pravokutne prostorije. Četiri kamena stupa na visokim kubičnim postoljima nose središnju kupolu, a lukovi u oktogonalnom poretku povezuju stupove i bočne zidove te podržavaju bačvaste svodove okrenute prema sredini građevine. Centralna kupola se uzdiže na niskom tamburu koji je rastvoren prozorskim otvorima, dok su simetrično raspoređene četiri manje ugaone kupolice upisane i izravno oslonjene na glavni kostur zgrade. One se stoga i ne mogu primijetiti u pogledu izvana jer je u volumenu crkve namjerno naglašena samo središnja kupola tako da je pomalo izdužena te završava akroterijem, odnosno križem na vrhu.

U obradi spomenutog sjevernog pročelja najviše se ističe Gropellijeva težnja da klasicističku, mirniju crtu ove građevine razigra brojnim kiparskim elementima. Pročelje je raščlanjeno s četiri velika polustupa koji podržavaju istaknuti završni vijenac s balustradom i kipovima. Portal s polukružnim izlomljenim zabatom nad kojim su tri kipa anđelčića razigranih oblika nalazi se u središnjem dijelu, dok su u bočnim dijelovima pročelja smješteni pravokutni uspravni prozori sa zaobljenim kamenim okvirom. Nad njima su ukrižani snopići nabujalih mladica palmi, znamen mučeništva sv. Vlaha, izrađeni u zbijenom reljefu, dok su pod prozorima smještene pravokutne kartuše ukrašene arabesknim plitkim reljefom. Nad vijencem u  središnjem dijelu nalazi se veliki polukružni prozor s razdjelnim stupićem, nad kojim je ključni kamen iskićen bujnom volutom s girlandom koja čini postolje svečevu kipu na vrhu segmentnog zabata crkve.

Tendencija kipara da plastično oživi i osnaži gradnju, što se dokazuje kipovima na rubu sjevernog pročelja, očituje se najviše u samoj modelaciji središnjeg kipa sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika odnosno čitave Dubrovačke republike. Kip, naginjući se nad trgom, u svojoj lijevoj ruci nosi vjerno izrađen model grada – važan dokument stanja stare gradske jezgre nakon obnove od potresa s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Isto tako kipareva se vještina zapaža i u izradi figura koje simboliziraju Vjeru i Nadu, a smještene su na vanjskim točkama masivne ograde s balustrima na vijencu, koja se podudara s onom uokolo prizemne terase i tako zatvara kompoziciju.

Plastički razrađenom sjevernom pročelju na kojem se prepoznaje graditeljeva težnja ka slikovitosti, suprostavljena su bočna pročelja svojom se jednostavnošću oblikovanja. Na njihovim zidnim površinama nižu se vitki i plitki pilastri s kompozitnim kapitelima, postavljeni na ukošeno postolje. Njihovi kapiteli nose snažnu trabeaciju nad kojom se uzdiže volumen transepta s lučno zaključenim širokim prozorom koji po baroknom običaju obilno osvjetljuje unutrašnjost odozgora. Bočnim vratima na istočnom i zapadnom pročelju pristupa se polukružnim stubištem. Nad jugozapadnim dijelom građevine uzdiže se zvonik na preslicu, sagrađen na manje izraženom mjestu, pa stoga ne narušava jedinstvo arhitektonske zamisli, a uspijeva se u složenom obliku s tri otvora neupadljivo uklopiti u kamenu masu barokne crkve.

Unutrašnjost crkve raščlanjena je srodnim ili jednakim arhitektonskim oblicima koje je Gropelli iskoristio za postizanje dojma plasticiteta na pročeljima. To se prvenstveno odnosi na razradu horizontalne i vertikalne podjele zidnih ploha pomoću nizanja nosača (stupova i pilastara) na koje se nadovezuje gređe s obratima i raznovrsnom profilacijom.