Mura

About this listing

Mura je uz Dravu dio regionalnog Parka Mura Drava te Rezervata biosfere Mura Drava Dunav, poznata po svojim meandrima i očuvanoj poplavnoj nizini s mrtvicama i meandrima, na kojoj još uvijek viđamo vodomare, vidre, dabrove…

Mura je sačuvala velik dio svoje prirodnosti jer je, kao i Drava, bila granica prema zemljama Varšavskog pakta i stoga pošteđena velikih intervencija čovjeka. Rijeka još obilato meandrira, luksuz koji si mnoge nizinske rijeke više ne mogu priuštiti. To je izrazito suprotno izgledu Mure u Austriji i Sloveniji, gdje je na toj srednjoeuropskoj rijeci do sada izgrađeno čak 26 brana, nekoliko ih se gradi ili se planira izgraditi.

Mura se rađa u Austriji podno stijene ispod Visokih Tura na 1898 metara nadmorske visine u istoimenom nacionalnom parku. Mura u toj zemlji teče svojom najdužom dionicom od 295 kilometara. U početku žubori kao bistra gorska brzica, no pomalo gubi pad i brzinu te se širi. Potom teče Slovenijom, gdje kod Murske Sobote stvara divan krajolik i širu poplavnu nizinu sa šljunčanim sprudovima. Kad dosegne hrvatsku granicu, već je prošla 410 kilometara toka. Na ulazu u Hrvatsku Mura pomalo iz svojeg srednjeg toka prelazi u donji. Prvih četrdesetak kilometara, od Bukovja do Goričana, njezin isprepleten tok s više rukavaca prelazi u meandrirajući. Taj isprepleteni tok karakterizira mnogo rukavaca koji se poput pletenice šire kroz šljunčani prud za niskog toka, pa je ponekad teško reći koji je od njih glavni tok. Doduše, nekad je to bilo mnogo izraženije, prije opsežnih regulacija.

Ti rukavci u koritu također se relativno brzo mijenjaju, a s njima i lokalni zemljopis. Mura ovdje teče isključivo u Hrvatskoj, jer se granica sa Slovenijom odvaja od lijeve obale i širi u obliku šake raširenih prstiju prateći negdašnji tok rijeke. Ona, dakako, prati stari tok Mure, a iz zraka se lako raspoznaju negdašnji meandri. Iako postoji most prema Sloveniji, to područje s mnogo starih močvara ljudi rijetko posjećuju. Mura uskoro ulazi u Mursko Središće, jedini grad na toj rijeci u Hrvatskoj, a ujedno najsjeverniji hrvatski grad.

Iako je uzvodno sputana ustavama i regulacijama, u Hrvatskoj je Mura još uvelike živa rijeka. Najbolji način da se doživi rijeku jest spuštanje čamcima. Struja je jaka, ali ne i preopasna, pogotovo ako se hvata matica na vanjskoj strani meandra. S druge strane rijeka je sporija, ponekad čak teče prema natrag te se ovdje taloži sediment – pijesak i šljunak. Na tim mjestima ljeti iz vode izviru gole naslage sedimenta – šljunčani prudovi, iako nisu tako česti i veliki kao na Dravi. Veslačima su idealni za odmor, a zapravo su mnogo više od toga: to su za mnoga živa bića jedinstvena staništa, ili glavna ili privremena. Kulik sljepčić na prudovima podiže gnijezdo, a hraniti se dolaze i mnoge ostale vrste, poput pataka, bijelih pastirica, prutki, vivaka i ostalih ptica. Mjestimice kretanje otežavaju otočići usred toka, negdašnji zarasli prudovi, sada pod vrbama i topolama.

Od Goričana prema ušću u Dravu, izuzevši Kotoribu, više nema naselja uz rijeku. To je carstvo polja, šumaraka, živice i mrtvica. Jedna od većih mrtvica je Senjar, koja polukružnim oblikom vjerno pokazuje da je nastala od negdašnjeg meandra. Zadnji kilometri Mure ipak odolijevaju čovjekovu djelovanju, barem s hrvatske strane. Drava i Mura polako se približavaju, mjestimice teku paralelno, te ostavljaju mali dio kopna, previše uzak i pod velikim utjecajem obiju rijeka da bi ga ljudi naselili ili barem pretvorili u oranice. Drava ovdje još uvijek mijenja korito te se ušće dviju rijeka neprestano mijenja, pa je prije nekoliko godina otvorila novo ušće, nekoliko stotina metara uzvodno od sadašnjeg.

Na samom ušću miješaju se blatne vode Mure s bistrim, zelenim vodama Drave. Kao da se ne želi predati, Mura još paluca smećkastim jezicima u bistrijoj i zelenkastoj Dravi. Čak  nakon što oni zamru, Mura i dalje živi jer rijeke ne umiru na svojim ušćima. Voda u vječnom ciklusu spaja oblake, planine, nizine i mora.