Galerija Anima

About this listing

Ponekad, teško je razlikovati slijepu ulicu od uskih vrata. Na sjecištu tržišne uzbibanosti i kreativne introvertiranosti, izložbeni prostor slika Zorana Debelića* nenasilno i blago, gotovo brišući prag, uvodi nas u intimu autorova likovnog opusa. Hermes i Afrodita. Ji Ðing. Animus i Anima Odvajkada ova (i ne samo ova) civilizacija pokušava ustrojiti vlastiti smisao prema zakonitostima muško ženskog principa. Stoga ne čudi Zoranova odluka da svoj izložbeni prostor nazove Anima*, imamo li na umu spazmatički grč svakog, pa tako i stvaralačkog rađanja i, nadalje, osjećaj opuštenosti koji nakon toga grča, borbe, krika slijedi. Ponikavši iz likovnog preslika arhitektonskog reda rodnog mu Raba i domicilnog Zadra, Zoranovi tuševi i ulja na platnu ponajčešce zadržavaju triptišku kompoziciju trobrodnih romanickih crkava. Epicentar ove baštinske radijacije funkcionira putem sprege izmedu nostalgičnih prizvuka što ih piccolo mondo antico pokušava otrgnuti iz jednog zaboravljenog vremena i, s druge strane, latentne buntovne tirade kojom autor uvire u sklad paralelnih svjetova, podižuci na površinu ustajali talog zaboravljenih vrednota, kako u formalnom, tako i u tehničkom pogledu. Stoga, uvid u zrcalni odnos između prošlog svršenog vremena i futura egzaktnog predstavlja predložak po kojem on poseže za motivom slike na slici, nepropadljivog na propadljivome, suprostavljajući prahu konačnoga poetiku stvaralaštva. U kontekstu takvog promišljanja, Zoranovi interijeri nude i motive dekorativnih skulptura, prevodeći trodimenzionalnu stvarnost na vokabular slikarskog diskursa, otimajući je tako od neminovnog nagrizanja one četvrte, vremenske dimenzije. Zagrljaj organskog i apstraktnog ostvaren je do te mjere da autor uljene boje katkad prstima nanosi na platno, u tendenciji da intimizira stvralaštvo pri čemu on autor postaje medij vlastita djela.Ambijentalnoj krhkosti Anime analogna je i krhkost izložaka koje ovaj prostor nudi, realiziranih ponajčešće suspregnutim kolorizmom što se, putem sfumata i chiaroscuro modifikacija, rastače do ne boja, crne i bijele. Lavirani tuševi, svojevrsni likovni haiku, koji slijedi kinesku tradiciju sivih tonova, u opreci s turnerovskim olujama, dvije su oprečne točke jedne te iste orbite, ona se kod Zorana manifestira u melankoličnom spokoju starinskih budoara, namještaja, u cvijeću koje ostavlja dojam ocvalosti, u stolnjaku čiju je draperiju oblikovala dokolica djevojke koja se do mile volje, bez žurbe, češlja pred zrcalom…

Prebirući tako ugođaje, čas smiraja, čas krika, promatrač ovih slika postaje ujedno i njihov protagonist, svjestan da svaki slijedeći susret s postavljenim izlošcima pruža mogućnost i novih nijansi glede omjera potencijalno violentnog animusa te, naizgled, koketno nježne animae.Uzdižući finoću atmosfere (kako one u «galeriji»*, tako one na slikama) do elitizma, Zoran motive izvlači s platna, čuvajući ih tako od imperativa geometrijsko minimalističke naravi, a ujedno usmjerujući uska vrata ka vehementnoj gomili što zabludjela luta slijepim ulicama. Upravo ta metamorforizirana stvarnost uokviruje Animu onako kao što većinu Zoranovih minijatura i prigodnih čestitaka uokviruje pozlata odnosno srebrnkasta boja nanesena širokim namazima.

A svaki put, kada posjetitelj zađe u prostor Anime, već samim svojim dolaskom mijenja njezinu, ionako promjenjivu, postavu. Ostavljajući otisak osmijeha, sjete, poleta ili možda, nastojeći se zakloniti od kiše, otkrije jedan svijet koji predstavlja tek otvor kroz koji zapisivač toga svijeta privodi na platno dah onoga što je prošlo ili tek ima doći…

Razvidno je da Zoran, bilježeći taj naslućeni svijet, ne požuruje ritam pijeska u klepsidri. Uostalom, bez obzira na fast life modernoga doba, strpljenje je glavni čimbenik koji i pustinju može učiniti plodnom.