Stari grad Okić

About this listing

Putujete li autoputom Zagreb-Karlovac (ili starom karlovačkom cestom) te na pola puta između Zagreba i Jaske pogledate prema sjeverozapadu, uočit ćete neobično stožasto brdo kako stoji samo, odvojeno od hrpta Plješivice. Njegov ravan vrh nije čudo prirode već djelo ljudskih ruku – to su ruševine malog burga Okića, uporišta slavnog Ivana Okićkog, a kasnije i knezova Babonića, Frankopana i Erdödyja.

Okić je sagrađen navrh pećine 499 m visokog brijega te izgleda kao da je srastao sa stijenom što ga čini jednim od naših najslikovitijih burgova.

Smješten je na iznimnom strateškom položaju i nadzire široko područje – s njega se pruža izvanredan pogled na Posavinu, Pokuplje i Zagreb te dio Zagorja. Za lijepa vremena, Okić je vidljiv čak s podnožja Ivanščice, tamo daleko na sjeveru, što omogućuje odličnu komunikaciju svjetlosnim signalima.

Od doma do vrha pećine tj. do burga ima oko 10′ uspona srednje strmom stazom, djelomično usječenom u stijene.

Burg čine 4 odvojene cjeline: ulazni dio, vodospremnica, kapela i stambeni dio (jezgra burga). Pri usponu se prvo dolazi do ulaznog dijela – vrlo izdužene građevine podijeljene u dva dijela od kojih je istočni možda imao kat. Priča kaže da su u donjem dijelu bile konjušnice i staje, a u gornjem stražarnice.

Nastavljamo stazom koja se sada pretvara u uski puteljak usječen u stijenu.

Prva sljedeća struktura uz put je vodospremnice koja je u prošlosti bila protumačena kao okrugla kula. Nažalost, ta se greška još dandanas pojavi u ponekom članku ili sl. kad autor ne konzultira noviju i detaljniju literaturu (npr. članak Drage Miletića “Plemićki grad Okić” ili pak monografiju “Pod Okićem”). Vodospremnici je gotovo cijela zapadna strana usječena u padinu brijega. Na vrhu su još uvijek vidljivi ostaci hodne površine okružene zidom – tako se dobilo mjesto s kojeg se mogao dodatno nadzirati ulaz u burg.

Od vodospremnice put nastavlja dalje do kapele gdje zaokreće ulijevo i ulazi u burg otprilike na istom mjestu gdje su nekad bila vrata.

Kapela je odvojena od ostatka burga i sagrađena je na izdvojenom hrptu u obliku nepravilnog, izduženog pravokutnika s polukružnom apsidom. Njezina se izgradnja smješta na kraj romanike tj. na početak 13. st. (prije provale Mongola 1242.).

Stambeni dio burga zauzima cijeli plato na vrhu brijega što je odredilo njegov izduženi oblik. Plašt zidina zatvara malo unutrašnje dvorište na čijem se zapadnom dijelu nalazi palas koji je mogao obnašati i funkciju branič-kule.

Okić se posebno ističe po visokom stupnju očuvanosti zidova iz razdoblja romanike (južni i zapadni zid u cijeloj visini te dijelovi sjevernog zida) Romanički zidovi Okića, debljine svega 80 cm, su najtanji među hrvatskim burgovima, a nakon mongolske provale su podebljani na oko 160 cm.

Okić je također jedan od rijetkih burgova kontinentalne Hrvatske koji se spominje prije 13. st. Prvi spomen njegova imena, zajedno s Krapinom, Velikom i Podgorom, nalazimo u ispravi iz 1193.  kojom pečujski biskup Kalan, u ime ugarsko-hrvatskih vladara Arpadovića, izdaje povelju u kojoj određuje da se zagrebačkoj crkvi i njenom biskupu Dominiku dodjeljuje desetina. Stariji autori, poput I. Kukuljevića i E. Laszowskog, smatraju da je na mjestu Okića postojala utvrda još u doba hrvatskih narodnih vladara (9.-11. st.).

Prvi poznati vlasnik Okića je knez Jaroslav Okićki koji se spominje u povelji iz 1217. Njegov posjed tada dopire do Blata na Savi (danas je tamo ono ruglo od Sveučilišne bolnice). Njegov sin, knez Ivan, proslavio se 1242. prilikom provale Mongola u Hrvatsku pa mu kralj, u znak zahvalnosti, 1251. dodjeljuje zemlju da na njoj sagradi burg (Lipovec kod Samobora). za buduću obranu tog područja. Ivan je porazio i češkog kralja Otokara kojem oduzima Samobor pa ga dobiva u vlasništvo od kralja Ladislava IV. Početkom 14. st. se spominje Ivan II. Okićki, prema spisima sin kneza Ivana i posljednji Okićki. No, već je 1293. Okić u vlasništvu kneza Radoslava Babonića. Babonići Okić gube u 1. pol. 14. st. kada je on u vlasništvu kralja koji ga 1393. prodaje Tomi Benvenutu (Benvenjudu). 1416. Okić kupuje Nikola Krčki Frankopan i ova ga slavna obitelj drži do 1470. kada ga Martin Frankopan predaje kralju. 1493. posjed kupuje velikaška obitelj Bakač-Erdödy koja ostaje vlasnikom Okićkog vlastelinstva sve do 1922. kada umire posljednji član obitelji, Stjepan Erdödy. Sam burg je napušten krajem 16. st. kada su Erdödy započeli s gradnjom kaštela u Kerestincu.

U brojnim povijesnim izvorima, tijekom stoljeća, Okić se spominje pod raznim oblicima imena: Ochlylich, Ochinz, Achus, Ochus, Okiz, Oklych, Ochlytz, Ochytz… O porijeklu (etimologiji) imena, vođene su brojne rasprave pa tako I. Kukuljević pretpostavlja da ime “Oklić” potječe od “oklinak” (iskrčeni prostor na ili ispod planine) dok I. Mažuranić smatra da ime dolazi od riječi “okol” (naziv za ogradu raznih vrsta) koja, prema Poljičkom statutu, označava i vojni logor te da mu je izvorno ime “Ok(o)lić” kako se i spominje u nekim najstarijim izvorima.

Dakle, ako još niste (a ne znam što čekate) – trk na Okić i uživajte u ovom posebnom skladu prirode i djela ljudskih ruku!