Tvrđava Fortica

About this listing

Na uzvisini iznad Novigrada uzdiže se znamenita tvrđava Fortica.

Na istom mjestu, postojala je ilirska gradina nastala u periodu između 2000. i 1000. godine pr.n.e., zatim rimska kula koja se obnavlja početkom 13.stoljeća, od kud potječe i prvi naziv Novigrada – Castrum novum.

Krajem 13. st. (1282.g.), tvrđavu potpuno obnavljaju ličko-krbavski velikaši Gusići-Kurjakovići kako bi zaštitili svoje posjede oko Novigrada.

Godine 1386., ovdje su bile zatočene ugarsko-hrvatska kraljica Marija sa svojom majkom Elizabetom, udovicom kralja Ludovika I. Anžuvinca i kćerkom bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

Godine 1409., Novigrad dolazi u posjed Mletačke republike, kada tvrđava znatno mijenja svoj izgled, te je pretvaraju u kaštel.

U vremenskom periodu od početka 16. stoljeća, pa sve do sredine 17.st., novigradska tvrđava bila je gotovo neosvojiva.

Međutim, godine 1646., Turci je uspijevaju zaposjesti na period od devet mjeseci, nakon kojeg je ponovno bila oslobođena i vraćena pod Mletačku vlast. Posljednji put, tvrđava se obnavlja 1708. godine, da bi je potpuno napustili 1797. godine, neposredno nakon pada Mletačke Republike.

Novigradska utvrda Fortica, tamnica dviju kraljica iz 14. stoljeća, stoji iznad tog prekrasnog mjesta u zadarskome zaleđu kao podsjetnik na borbu za moć, povlastice, teritorije… Nastala je na rimskoj gradini, a u bitki za krunu ugarskog kraljevstva pod koje je potpadala i Hrvatska krajem 1386., odnosno najkasnije do 15. siječnja 1387. godine, veže se uz ubojstvo Elizabete, supruge Ludovika I. Anžuvinca.

Predaja kaže kako je, nakon što je zadavljena, u vreći bačena u novigradsko ždrilo. I njezina je kći Marija, koja se udala za Žigmuda Luksemburškog, oteta te s majkom utamničena u tvrđavi, no ona je naposljetku ipak dočekala oslobođenje. Priče o povijesnim događajima presudnima za to razdoblje, kada je, kako vole reći, “Novigrad bio centar svita”, duboko su se ukorijenile u narodu, a o tome s ponosom također govori kustos i etnolog Jadran Anzulović. – Poznato je kako su Anžuvinci oslobodili Dalmaciju od Mletaka, a naši su gradovi tada procvjetali. No Ludovik je vladao  centralistički, gušio je moć hrvatskog plemstva, uvijek nesložnog i slabog zbog međusobnih borbi. Priliku za otpor ugarskom centralizmu neki su plemići vidjeli nakon njegove smrti i to je, po predaji, bio prvi pokušaj osamostaljenja hrvatske države.

Ludovika je trebala naslijediti maloljetna kći Marija pa je u njeno ime vladala njegova supruga Elizabeta Kotromanić, kći bosanskog kralja Stjepana II., poznata i po tome što je naručila izradu škrinje sv. Šime koja se i danas čuva u Zadru. Elizabeta, kao ni njen pokojni suprug, hrvatskom plemstvu nije davala dovoljno posjeda te je počeo ustanak, a naposljetku se dogodila i otmica dviju kraljica. Otete su u Lici, ali su ubrzo prebačene u Novigrad – ističe Anzulović. Pobunu su predvodila braća Ladislav i Ivaniš Horvat te vranski prior Ivan Paližna. Kraljice i njihovu svitu dočekali su u zasjedi kod Gorjana i pobili im pratnju. U listopadu 1386. utamničene su, a 15. siječnja 1387. u Zadar je stigao prvi glas o smrti Elizabete, koju u Novigradu i danas zovu Jelisaveta.  Jedni tvrde da je umrla prirodnom smrću ili zbog bolesti, a drugi da je u zatočeništvu zadavljena. Prema jednoj od predaja, isprva su bile zatvorene u tvrđavi, ali su zbog straha da ih se ne oslobodi odvedene u tamnicu u kaštel poznate novigradske obitelji Banić. O tome se i danas u narodu čuje uzrečica “Ta- mnila je ungarska kraljica u tamnici Bubina Banića…” Navodno je između utvrde Fortica i kaštela Banića postojao i niz tunela, pa čak i stepenice koje su vodile direktno u more.  Predaja kaže da je Elizabeta ondje bačena u more, na mjestu koje se danas zove Obala kraljice Jelisavete. A gdje je točno i kako skončala, raspravlja se i u dijelovima “Kletve”, slavnoga romana Augusta Šenoe.

“Da, gospe spavaju, ništa ne muti njihova mira… Bura bijesni jače i jače, udara u prozore, ali one ne čuju, po buri spava se slađe. Ujedanput nešto zaruži, velika ploča u podu otklopi se, a ispod nje niknu pristar čovjek… Koju bi najprije? Dobro će mi platiti kir Šime, on valjda zna da su to velike grešnice… Ja sam pseto… Grk se nakesi, zgrabi u džep hrpicu zlatnika i kaže ‘Boga mi pravi mletački žutaci…’ O, sveti Marko…” Dalje se opisuje kako je plaćenom ubojici pao zlatnik na pod dok je razmišljao koga prvo ubiti, majku ili kćer, i kako se tada Elizabeta probudila te nakratko obradovala Grku vjerujući da ju je došao osloboditi. Čak mu je ponudila i zlata koliko je teška za slobodu nje i kćeri, no ubojica ju je ugušio. Marija je, navodi se, ipak uspjela dozvati pomoć, a ubojica se kroz rupu u podu izgubio u tunelima. – Iz svoje su tamnice Elizabeta i Marija mogle vidjeti samo komadić neba kroz male prozorske otvore kamenog zdanja. Ne znamo koliko je često Elizabeta gledala u nebo, a koliko je dugo bila sagnuta nad platnom koje je vezla, koje se i danas čuva u novigradskoj crkvi. Postoje, doduše, osporavanja da je riječ o Elizabetinoj misnici jer se tvrdi da je izrađena nekoliko stoljeća kasnije, no sve do 1991. iznosila se pred stanovnike za ponoćku i Tri kralja. Vjerovalo se i da je bila ukrašena dijamantima koji su kroz godine ukradeni – ističe Anzulović.

Nakon Elizabetine smrti kralj Žigmund Luksemburški krenuo je pak u Marijino oslobađanje. Opsjedale su Novigrad desetine galija, među kojima i one mletačke. Nakon tri mjeseca pobunjenici su predali mladu kraljicu u zamjenu za hranu i slobodu te se razbježali prema Bosni i u drugom smjeru preko Drave. A u Novigradu i kraljica Elizabeta i njezina kći Marija i dalje žive kroz imena obale, kaštela, spomenike, povijesne izvore, ali i narodnu predaju.