Utvrda Gračanica

About this listing

Utvrda Gračanica nalazi se na južnim obroncima Požeške gore 2300 metara istočno od sela Baćindol (zračnom linijom). Smještena je na najvišoj uzvisini u tome dijelu cerničkoga kraja, visokoj 319 metara. Do utvrde vodi kamenom šljunkom nasuti put od baćindolske crkvice. Cesta vijuga prateći potok Putnjak pa treba prijeći malo više kopnenim putem da bi se stiglo do utvrde. Prva dva kilometra šumskog puta moguće je prijeći osobnim vozilom, a preostalih 800 metara strmog uspona mora se pješice ili traktorom.
Gračanica je jedna u nizu utvrda izgrađenih uz nekadašnju granicu s Turskim Carstvom. Utvrda je okrugla građevina opasana opkopom na kojoj dominira branič kula okrenuta prema jugu. Kroz kulu se ulazilo preko pokretnog mosta. Danas se na kuli može vidjeti okvir u koji su prianjala pokretna vrata i otvori na prvom i drugom katu kule. Vrh kule je urušen pa je ona sada niža nekoliko metara. Unutar dvorišta utvrde, na tlu, mogu se vidjeti jame, možda nekadašnji otvori u podzemne prostorije. Što li zapravo predstavljaju, pokazati će iskapanje arheologa iz Muzeja Nova Gradiška.

Sjeverni zid je srušen kao i poprečni zid unutar utvrde. O poprečnom zidu unutar utvrde prvi je pisao hrvatski povjesničar Gjuro Szabo u svojoj knjizi „Srednjovjekovni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji“. Prema Szabi zid je dijelio utvrdu na dva dijela. U istočnom natkrivenom dijelu utvrde nalazile su se prostorije za stanovanje posade, konjušnica i ostale prostorije bitne za život stanovnika utvrde. Na dvorišnim zidovima utvrde još i danas se vide otvori za balvane koji su uza zid držali jedan kat visoku drvenu konstrukciju. Stotinjak metara južno od Gračanice, na samom kraju sljemena brda na kome se utvrda nalazi, nailazimo na kamene ostatke još jedne manje kule, potpuno urušene. Sa istog mjesta prije negoli šuma prolista lijepo se mogu vidjeti ostaci još jedne neistražene utvrde, smještene zapadno od utvrde Gračanica. Radi se o nizu od tri utvrde koje su vjerojatno na neki način bile povezane i nad kojima je dominirala upravo utvrda Gračanica.

Selo Baćindol prvi puta se spominje 1458. godine. Naseljeno je na mjestu nekadašnjeg rimskog naselja Menneianae-a. Kasnije je preseljeno uz cestu Cernik-Požega i bilo je u posjedu cerničkih vlastelina Deževića (ili Desislavića). Cernik se prvi puta spominje godine 1363. godine kao posjed gore spomenutih plemića Deževića. Tu je na mjestu današnjeg cerničkog dvorca najprije podignuta drvena utvrda koja je s vremenom više puta rušena i paljena i ponovo dograđivana i na kraju pretvorena u dvorac. Cernička utvrda nije bila izgrađena na strateški valjanom mjestu jer je bila smještena u ravnici i okružena brdima pa ju je bilo lako osvojiti. Zbog toga tadašnji vlasnici cerničkoga kraja odlučuju izgraditi utvrdu u brdima, mnogo čvršću, sigurniju i teže osvojivu, danas poznatu pod nazivom Gračanica, u blizini sela Baćindol.

O utvrdi Gračanica se vrlo malo zna. Nije poznat niti jedan povijesni spis iz razdoblja kada je utvrda bila nastanjena, a koji bi nam govorio sa sigurnošću da je riječ o utvrdi lociranoj na uzvisini blizu naselja Baćindol, izuzev povelje hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II iz 1525. godine, kojom Deževićima između ostalih potvrđuje i “castrum novum Lehovacz alias Vaskapu in districtu Csernek”. No ni povelja kralja Ludovika ne koristi naziv Gračanica nego Lehovac i nije sigurno tvrditi da se radi o istoj utvrdi. Gračanicu ne spominje niti Evlija Ćelebi, turski putopisac koji je u 17. stoljeću putovao našim krajem, obilazeći redom sve tadašnje turske gradove i utvrde. No i pored toga utvrda Gračanica ima svoju važnost, i premda u prilično ruševnom stanju, ova građevina je danas najsačuvanija srednjovjekovna utvrda u novogradiškoj okolici iz toga doba.

Pretpostavlja se da su utvrdu sagradili cernički plemići Desislavići (Deževići) krajem 14. ili početkom 15. stoljeća radi obrane od Turaka. Neki autori vjeruju da je utvrda nešto starija i da je najprije bila vlasništvo plemića Zenišćanskih (1476. godine), a tek nakon njih utvrda dolazi pod vlasništvo Deževića.
Sa trinaestak metara visoke branič kule vidi se daleko u Bosnu. S druge strane nekada se mogao vidjeti Dolac, srednjovjekovna utvrda smještena u požeškoj županiji, a s Dolca vidjela se utvrda u Velikoj. Sve te srednjovjekovne građevine služile su kao signalne ispostave. Kada bi iz Bosne krenula turska vojska, posade utvrda bi međusobno signalizirale vatrom te tako dojavljivale turske pokrete. Kada su Turci zaposjeli ovaj kraj 1536. godine, Gračanicu su najvjerojatnije koristili u istu svrhu.
Zanimljivo je da se u turskim izvorima Gračanica ne spominje, zbog toga neki vjeruju da se Turci nisu nikada koristili ovom utvrdom. Ipak u prilog da su je Turci koristili, govori činjenica da je utvrda relativno dobro uščuvana, odnosno da je netko vodio brigu o održavanju utvrde i za vrijeme turske vladavine i činjenica da do utvrde vodi širok i danas upotrebljiv put. Osim toga bilo bi neobično da se Turci nisu koristili najvidljivijom točkom koju su iz Bosne mogli vidjeti na ovoj strani Save.

Nakon odlaska Turaka iz naših krajeva 1691. godine, utvrda je napuštena i sve do danas prepuštena zubu vremena. Godine 1720. utvrdu nazivaju Gradac, Turskim gradom ili jednostavno Tvrđavom. Spis u kojem se označuju međe zemljišta sela Baćindol, gore navedene godine, kaže za Gračanicu: „Tu je na vrhu brijega od kamena sagrađen okrugli zid, još i sad dobar, uokrug mu je dužina 47 hvati, širina odnosno visina 4 hvata, prema jugu su vrata i toranj visoki 7 hvati (1 hvat = 1,9 metara). Pristup je k ovoj tvrđavi težak i moguć samo uz velike napore.“
Hrvatski putopisac Ante Messner Sporšić piše o Gračanici: “Vidi se čak iz Bosne. Baćindolu na sjeveroistok 350 metara visoka glavica s kulom Gračanicom. Podigli su je Desislavići davno pred Turcima, svakako u 14. stoljeću ili početkom 15. stoljeća, iz kamena pješčanika. Samo pojedini djelovi su od čvrsta sigasta kamena. Pred kulom uvala, a onda uzvisina sa 12 metara visokom kulom.“
Danas više nema sjevernog zida na utvrdi jer se kamen pješčenjak odvozio za izgradnju kuća i ostalih građevina u obližnjim selima. Veći dio kapelice Sv. Marije Magdalene, građene 1846. godine u Baćindolu, izgrađen je od kamena dopremljenog sa utvrde Gračanica.
O Gračanici postoji legenda koja govori da se ispod ruševina utvrde nalaze željezna vrata. Vrata navodno čuvaju ulaz u podzemne prostorije i hodnike u kojima se nalazi veliko blago. Ova legenda je važna jer se pod imenom „Željezna vrata“ skriva upravo srednjovjekovna utvrda Vaskap, odnosno Lehovac, poznata iz povelje kralja Ludovika II.