Kazalište lutaka Zadar

About this listing

U Zadru je 1. studenoga 1951. godine osnovano Kazalište lutaka. Trebalo je od zamisli stvoriti ustanovu. Počelo se od ništa, budući da grad Zadar nije u tome imao nikakvu tradiciju. Koristeći svoje znanje i iskustvo, koje je stekao u Francuskoj, domovini Giugnola, a na inicijativu tadašnjeg predsjednika Narodnog odbora grada Zadra Ante Maštrovića, drug Bruno Paitoni postavio je novu ustanovu na stručnim temeljima. Prvi zadatak je bio pronaći pogodnu zgradu i adaptirati njezine prostorije po najnovijim dostignućima ove vrste scenske umjetnosti. U tome je novoosnovano kazalište imalo rijetku sreću, jer je zgrada Fiskulturnog doma na atletskom stadionu bila tek djelomično oštećena od bombardiranja, a neposredno pred sam rat građena je isključivo za društveni i sportski život mališana. Narodna vlast u tome je dala veliku pomoć, tako da se rad na adaptiranju te zgrade završio kroz nepuna dva mjeseca.

Usporedno s uređivanjem zgrade održan je i prvi tečaj za glumce-lutkare, kroz koji su osposobljena prva dvanaestorica glumaca-lutkara. U prosincu 1951. godine, kad je tečaj završio, prešlo se odmah na uvježbavanje prvog scenskog djela – popularne priče “Crvenkapica” od Vladimira Nazora. Prvog siječnja 1952. godine pred prepunom dvoranom gledalaca održana je prva premijera. Poslije ovog komada, koji je izveden na principu “čistog Giugnola”, ovo kazalište je koristilo tehnički napredak zagrebačkog Kazališta lutaka i postepeno prešlo na “sistem Giugnola sa štapićima za ruke i sa pokretom glave lutke”.

U samom početku stvorena je i unutrašnja organizacija: donesena su pravila i poslovnici s kojima je uspostavljen red, a koji su omogućili sistemski rad oko savladavanja početničke faze diletantizma. Uz to je bio stvoren temelj za razvijanje harmonije u radu svih suradnika, a u prvom redu glumačkog ansambla. Na taj način, kazalište je postepeno, ali sigurno išlo naprijed. U roku od tri godine dana prebrođena je spomenuta faza i prešlo se na umjetničko izvođenje scenskih djela.

Radi osposobljavanja što većeg broja dobrih glumaca-lutkara svake godine u sklopu rada kazališta održava se tečaj za nove glumce. Takvim načinom rada postignut je veliki uspjeh, tako da danas u ovom malom i mladom umjetničkom ansamblu ima nekoliko glumaca-lutkara, koji spadaju među najbolje u našoj zemlji.

Za direktora kazališta odmah u početku postavljen je drug Bruno Paitoni. Kao stalni redatelj radi Mile Gatara, glumac Narodnog kazališta, kojemu je povjeren umjetnički rad i uvježbavanje, najvećim dijelom mladih ljudi. U glumačkom ansamblu iz prvog tečaja najviše su se istakli: Nevenka Filipović, Mile Gatara i Neda Cvek, a od mlađih, koji su završili kasnije tečajeve: Duje Novaković, Miljenko Milković, Željko Vojvodić, Melita Jukić, Željko Markovina i Mirko Rudić, modelar i izrađivač lutaka. Do sad su održana četiri tečaja za glumce-lutkare, a kandidati, koji na tečaju pokazuju najbolji uspjeh i najveći interes za ovu scensku granu umjetnosti, popunjavaju ansambl ovog kazališta. Kao muzički rukovodilac radi Milan Miljuš, koji je za nekoliko prikazanih djela komponirao muziku.

BRANKO STOJAKOVIĆ

Branko Stojaković rođen je u Zadru 21. listopada 1937. Njegovu likovnu darovitost vrlo je rano uočio dr. Vjekoslav Maštrović koji ga je preporučio zadarskome Kazalištu lutaka. Tu je od 1955. do 1960. radio honorarno, pohađajući istodobno likovni tečaj što su ga u to doba u Zadru vodili ak. slikar Alfred Petričić i akademik Ivo Petricioli. Godine 1960. postao je stalnim članom umjetničkoga ansambla Kazališta lutaka u Zadru. Taj je angažman prekinuo samo od 1980. do 1988. kada je djelovao kao samostalan likovni umjetnik. Jamačno nije bilo lutkarskoga kazališta u bivšoj Jugoslaviji u kojemu nije likovno opremio bar jednu predstavu. Surađivao je s kazalištima lutaka u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Mariboru, Beogradu, Podgorici, Rijeci, Osijeku, Šibeniku, Mo­staru, Zrenjaninu, Subotici, Nišu, Svetozarevu, Slavonskom, Brodu Banjoj Luci i Varaždinu. Također je gostovao u Zilini (Slovačka), Reggio Emiliji (Italija), Lodžu i Bielsko – Bialoj (Poljska). Radio je u dramskim kazalištima Zagreba, Beograda, Zadra i Varaždina, te na televiziji i filmu. Često je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama. Nagrađen je većim brojem strukovnih i društvenih priznanja. Bio je članom HDLU-a i ULUPUH-a.

Umro je 21. lipnja 1992. u Zagrebu od posljedica teške prometne nesreće u Palešniku kraj Garešnice (na cesti Kutina – Virovitica). Pokopan je na gradskom groblju na Belafuži u Zadru.